Prije nego počnem, da objasnim zašto Černobil. Vratio sam se iz Sjeverne Koreje i pišući putopis o istoj, razmišljao sam kuda sad. Tako sam jedan dan naletio na jeftine karte za Amman, Jordan. Pedeset eura, povratna karta iz Budimpešte. Pogledao kalendar, mjesec studeni i odmah kupio kartu. Mislio sam, pa čak i ako ne budem mogao ići, 350 kn nije puno za avionsku kartu. Nakon nekoliko dana vrag mi nije dao mira, rekao sam sam sebi, pa idem pogledat koji se još letovi u tom terminu nude iz Budimpešte. Zagledao sam Kijev (600kn) i rekoh sam sebi, to je to. Nazvao sam prijatelja da ga pitam bi li išao sa mnom na putovanje u Kijev, tj. u Černobil. Odmah je bio zainteresiran te je predložio da pitamo još nekoliko prijatelja. Nakon nekoliko dana Ivan Kraševac, Roberto Kuleš, Ivan Šaban, Petra Gregurović te moja malenkost, kupili smo karte i krenuli u organizaciju.

Prvo je trebalo pronaći agenciju s kojom ćemo ući u zonu isključenja. Naime, za ulazak u zonu potrebne su dozvole. Ono što smo mi svakako željeli je bio i posjet samoj nuklearnoj elektrani.

Zašto baš u taj toliko ozloglašeni Černobil? Uvijek svi pričaju, ako otiđeš tamo, narasla ti bude još jedna ruka, ozračit ćete se, preopasno je. Ujedno, ne može se vjerovati Ukrajincima. Blablabla, naposljetku sve najgore. E baš zato, zbog svoje znatiželje, sam to iz prve ruke htio doživjeti i provjeriti.

E sad, ovo neće biti putopis o tome što se sve događalo 1986., jer smatram da većina čitatelja to zna.

Ukratko, nesreća se desila u subotu, 26.04. u 1:23. Taj isti dan je u gradu Pripjatu bilo 7 vjenčanja. Dakle, apsolutno nitko nije bio svjestan veličine nesreće koja se događala tu noć i koje će sve posljedice donijeti sa sobom. Da malo pojasnim neke pojmove, jer često primijetim da ljudi miješaju stvari. Izvorni naziv nuklearke bio je Memorijalna elektrana Vladimir Iljič Lenjin. Važno je napomenuti da je u to vrijeme bila najveća nuklearna elektrana na svijetu sa svoja 4 reaktora. Ona se nalazi odmah pored grada Pripjata (3km). Grad Pripjat je u to vrijeme imao oko 50 tisuća stanovnika. A gradić Černobil je imao oko 14 tisuća stanovnika te se od same elektrane nalazi na otprilike 15 km.

Zona isključenja je čitav pojas u krugu 30 km od elektrane.

Krajem studenog 2019. napokon je došlo vrijeme za polazak, u ponoć autobusom iz Zagreba krenuli smo prema Budimpešti gdje smo ujutro oko 10 sati imali let za Kijev. Nakon otprilike 2 sata sletjeli smo u kijevsku zračnu luku. Već pri prilasku, osjeća se taj pomalo istočni sovjetski štih. Nakon kontrola putovnica, uzeli smo prtljagu i zaputili se prema centru grada gdje smo imali rezerviran smještaj. Do smještaja išli smo autobusom, jer nam je to bilo najjednostavnije. Cijena autobusa od aerodroma do centra grada, pola sata vožnje, svega 2kn.

Smještaj smo rezervirali na popularnoj aplikaciji, a cijena noćenja je iznosila cca 350kn. Ostavili smo stvari, te krenuli u razgledavanje hladnog Kijeva (-7 stupnjeva). Bila je nedjelja navečer, na ulicama je bilo dosta ljudi, a mi smo se lagano zaputili prema Majdanu, najvećem kijevskom trgu. Vrijeme smo iskoristili za malo slikanja, kupovanje suvenira. Nakon toga krenuli smo pojesti neku večeru te popiti koju pivu, jer ujutro smo imali dogovoren početak černobilske ture. Do stana smo se odlučili odvesti kijevskim metroom, koji je najdublji na svijetu te odiše sovjetskim izgledom. Karta za metro košta 2 kn, te ne dobijete kartu, već žeton. Nešto slično kao kad kupujete za neku vožnju lunaparkom. Najdublja stanica na svijetu koju smo naravno posjetili je Arsenalna, koja se nalazi na dubini od otprilike 105 m.

Sljedećeg jutra, alarm je zvonio oko 7:00, a već u 8:00 organizirani agencijski kombi dolazi po nas ispred zgrade. Dočekao nas je crni Mercedesov kombi te naš vozač Miša i vodič Natalija. Zona je udaljena cca 3 sata vožnje. Osim za promatranje Kijeva te ukrajinskih pejzaža, to smo vrijeme iskoristili za brifing. Obaviješteni smo što se smije raditi, a što ne. Ujedno smo potpisali formulare, odnosno dokumentaciju kojom preuzimamo odgovornost za bilo kakve eventualne gluposti. Dakle, u zonu se ulazi na vlastitu odgovornost.

Od stvari koje su bile interesantnije na brifingu, spomenuo bih da se u zoni na otvorenom ne smije jesti niti konzumirati alkohol. Pušenje je dozvoljeno samo na posebno označenim mjestima. Ništa se ne smije odložiti na zemlju ili pod. Zbog mogućeg urušavanja, zabranjen je ulazak u zgrade. Zabranjeno je uzimati bilo kakve stvari iz zone. Što je moguće više kože mora biti prekriveno. Ništa se ne smije dirati. Bez pratnje se ne smije biti u zoni. Dugi rukavi i zatvorene cipele su obvezne, no pošto je temperatura bila ispod nule, drukčije nismo ni mogli.

Što smo se više približavali zoni, osjećao sam malu napetost i uzbuđenje. Pogled iz kombija je bio sve 'siromašniji', sa sve manje ljudi, a sve više drveća… zapuštenost.

U kombiju su nam pustili dokumentarac o černobilskoj katastrofi. Pred sam ulazak u zonu, zaustavljamo se na benzinskoj, to je zadnja stanica na kojoj možemo kupiti važne stvari (voda, keksi i sl.) Jedna od najbitnijih stavki, vlažne maramice. Naime, ukoliko se išta u zoni dira, bitno je odmah oprati ruke, no pošto voda nije svugdje dostupna, potrebno ih je barem obrisati vlažnim maramicama.

Vojna kontrolna točka zapravo označava ulazak u samu zonu. Tamo smo dobili dozimetre za kontrolu radijacije te dozvole za ulazak. Nakon pregleda vozila, konačno smo ušli. Na prvi pogled sve izgleda dosta hladno i derutno. Priroda radi svoje nakon toliko godina bez ljudi. Nakon desetak minuta vožnje zaustavljamo se na prvoj 'stanici' gdje smo posjetili jedno od ukupno 94 sela koja su nakon nesreće morala biti napuštena. Moram priznati da je šetnja selom djelovala poprilično zastrašujuće. Ulazeći u kuće…a u kućama ostaci privatnih stvari…stvari koje zub vremena još nije pojeo do kraja. Neke kućice je šuma pojela, neke se urušile. U onima u koje smo mogli ući ostali su tek neki dokazi nekadašnjeg života. Slike obitelji razbacane po podu, dječje igračke, obuća. Prazne boce. Zaista te prođe jeza prolazeći kroz kuće koje su zbog ljudske greške morale biti zauvijek napuštene.

Nakon sela, uputili smo se u sam grad Černobil, koji se danas sastoji od naseljenog dijela grada te napuštenog. U centru Černobila nalazi se spomenik Lenjinu iz onog doba, i spomenik 'Wormwood Star Memorial' svim 'nestalim' selima poslije katastrofe.

Nakon Černobila, zaputili smo se prema radaru Duga. Cilj ovog obrambenog sustava bio je detektirati nuklearni napad na SSSR u prvih nekoliko minuta nakon lansiranja. Osamdesetih je to bila stroga tajna. To mjesto je službeno bio dječji kamp. Čak je i kod skretanja za sam objekt, napravljena stanica za autobus sa dječjim motivima na njoj.

Radar je zaista impresivan, proteže se na prostoru od 700 m te je visok 150 m. Od 2013. je otvoren za turiste. Ono što smo tamo mogli primijetiti je da je svuda kuda smo hodali na podu bio pijesak. Zašto pijesak? Zato jer apsorbira radijaciju. Kompleks je koliko god bio impresivan i ogroman, uistinu zastrašujući.

U kombiju kod polaska dobili smo i jedan Geigerov brojač koji je u svim dosadašnjim posjećenim stvarima bio 'miran', međutim poslije kompleksa Duga krenuli smo prema samoj elektrani. Već kad smo došli bliže elektrani Geigerov brojač se aktivirao, zbog čega je nastala lagana panika u kombiju. Natalija nas je ubrzo smirila, rekavši da je to normalno. Kratko smo stali kako bi uslikali panoramske fotografije same elektrane koja je ogromna! Elektrana je osamdesetih imala četiri, a još dva reaktora su trebala biti spremna kroz 6 mjeseci. Međutim, poslije nesreće je izgradnja stala. Danas se vide dizalice oko tih nedovršenih zgrada. Sveukupno u planu je bila izgradnja 12 reaktora.

Prije ručka smo morali proći kroz uređaj za detekciju radijacije. U isključenoj zoni je to normalna pojava. Ručali smo u kantini elektrane zajedno sa radnicima. Za ručak smo dobili kompletan obrok, od juhe, mesa sa kašom, salate i s nekom kao štrudlom za desert.

Nakon ručka smo se zaputili prema gradu duhova, Pripjatu. Grad Pripjat je napravljen za radnike nuklearne elektrane. Zbog toga što se nalazio odmah pokraj elektrane, 'upio' je najviše radijacije. 36 sati poslije eksplozije kompletan grad je evakuiran te je postao trajno napušten.

Prolazeći danas kroz Pripjat, teško možete zamisliti da je itko živio tamo. Sve je zaraslo, glavne ulice danas izgledaju poput šume. Neke zgrade su se već počele urušavati zbog čega je zakonom zabranjeno ulaziti u objekte. Dakle, prvi put u životu da se nalazim u tako velikom gradu, a da nema buke, nema strke, što djeluje itekako jezivo. Prolazeći pokraj nekadašnje škole, ostavljene knjige na stolovima umjesto djece lista vjetar. Na ploči je jedan šaraf popustio pa na pola visi, prozori su razbijeni, a boja se polako ljušti sa zidova. Kao da ste u nekom horor filmu. Geigeri svako malo 'polude'. Ima jako puno mjesta i stvari koje su i dan danas radioaktivne.

Iako u samom gradu radijacija nije velika, grad je prepun tzv. 'hot spotova'. To je mjesto ili predmet koji je i dan danas iznimno kontaminiran. Prošli smo i pokraj bolnice, u čijim podrumima dan danas leže ostavljena odijela vatrogasaca koji su bile prve žrtve eksplozije. Taj podrum je danas jedan od najozračenijih dijelova zabranjene zone te nismo ni pokušali posjetiti taj prostor. Nakon nekoliko trenutaka našli smo se i u centru grada. Danas se više ni ne raspoznaje nekadašnja žila kucavica grada, glavni trg. Priroda je učinila svoje, sve je zaraslo. Gledajući slike od nekad i situaciju danas zaista se čovjek zapita koliko je priroda moćna. Na trgu se nalaze ostaci hotela, zgrade gdje je bila gradska uprava, veliki market. Kad si čovjek zamisli kako je to nekad izgledalo zaista je impresivno. Iza svega toga, nalazi se možda i najpoznatije mjesto u Pripjatu, a to je lunapark. Možda i najpoznatiji lunapark na svijetu, koji nikad nije bio korišten. Postavljen je za proslavu prvog maja, koji u Pripjatu nikada nije proslavljen.

Danas stoji tamo kao simbol i podsjetnik jedne od najvećih tragedija u povijesti čovječanstva.

Jedna od zanimljivosti je svakako ta, da iako je grad bio evakuiran za 3 sata, nisu sve zgrade bile momentalno napuštene. Jednu od takvih smo posjetili i mi. A to je sportski centar. U sklopu kojeg je i poznati bazen Lazurny. Taj kompleks koristili su za opuštanje tzv. likvidatori, koji su nakon nesreće svakodnevno sanirali nastalu štetu. Sportski centar je trajno zatvoren 1996. godine.

Nakon sportskog centra, dobili smo priliku (ilegalno) ući u jedno od stambenih zgrada, te se popeti na krov iste. Zgrada ima 17 katova. Jezivo je bilo hodati po zgradi od toliko katova, bez ijednog stanovnika. Iskoristili smo priliku te ušli u nekoliko stanova. Još uvijek se mogu naći privatne stvari od ljudi koji su morali zauvijek otići. A na krovu, pogled jeziv, strašan. Tek ovdje se vidi koliko je to bio veliki, planski napravljen grad, kojeg polako ali sigurno priroda uzima pod svoje. U daljini se nazire 'sarkofag' i elektrana.

Noć je polako pala, te je slijedio odlazak do hotela.

Drugi dio putopisa objavit ćemo sljedećeg vikenda, a Viktora možete pratiti na Instagramu, Facebooku i Youtubeu.