Katastrofa u Černobilu još uvijek je najveća koja se dogodila u nekoj nuklearnoj elektrani. Zahvaljujući HBO-ovoj seriji priča o Černobilu ponovno je otvorila diskusiju o nuklearnoj energiji, elektranama, reaktorima, radijaciji, katastrofama i stanju na terenu.

Kolika je popularnost serije, govori i podatak da je glasnogovornik Svjetske nuklearne organizacije, WNA, kazao kako je za emitiranja i nakon njena završetka zabilježen ogroman promet na njihovim stranicama vezanim uz Černobil.

To zapravo nije ni čudno jer je tragedija u Ukrajini, tadašnjem dijelu SSSR-a, 1986. godine uz japansku Fukušimu 2011. godine do danas i na ljestvici Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) na vrhu s oznakom 7, što označava veliki akcident. Od 1 do 4 riječ je o incidentima, a iznad toga o akcidentima.

Brojem 5 (akcident sa širim posljedicama) označena je situacija na sjeverozapadu Engleske, točnije u Windscaleu 1957. godine, kada je došlo do požara koji se nije uspijevalo ugasiti tri dana. Radijacija se širila tim otokom i Europom, a utvrđeno je da je 240 ljudi umrlo od neke vrste raka kao posljedice akcidenta.

Zanimljivo je to da nitko nije evakuiran iz okolice nuklearke, ali je zato uništeno sve mlijeko u krugu od 500 kvadratnih metara. Do danas je to ostala najveća nuklearna katastrofa na Otoku.

31 država - 451 reaktor

Prema podacima IAEA-e, 31 država (451 reaktor) svijeta proizvodi električnu energiju zahvaljujući nuklearnim elektranama. Po broju reaktora SAD je prvi s njih 99, slijede Francuzi s 58 i Kinezi, koji su zaključno sa siječnjem 2019. godine u pogonu imali 45, ali i još 13 u izgradnji i 43 u planu.

Eurostatovi podaci pak govore da 14 zemalja EU-a raspolaže s 134 reaktora - Belgija, Bugarska, Češka, Njemačka, Španjolska, Francuska, Mađarska, Rumunjska, Slovenija, Slovačka, Finska, Švedska i Velika Britanija - koji proizvode 30 posto struje u Uniji. Na poslovima u europskim nuklearkama, što direktno, što indirektno, radi između 500 i 800 tisuća ljudi.

Od deset najvećih po snazi čak ih sedam dolazi iz EU-a. Četiri su u Njemačkoj i tri u Francuskoj, s time da je francuski Chooz 2 broj jedan, nominalne snage 3120 MW.

U Francuskoj nuklearke služe kao primarni izvor (76 posto) električne energije, a slična je situacija u Slovačkoj i Mađarskoj. I dok pojedine zemlje planiraju gašenje svojih nuklearki u potpunosti, poput Njemačke, koja je nakon nesreće u Fukušimi ugasila osam reaktora, te prelazak na obnovljive izvore i plin, neke pak, poput Poljske, razmatraju gradnju svojih prvih nuklearki.

Od 1954. godine, kada su Rusi u Obninsku upogonili prvu nuklearku na svijetu za proizvodnju struje, pa preko britanskog Windscalea, koja je bila prva nuklearka komercijalnog tipa, uvijek su se lomila koplja za i protiv njihove gradnje.

Prvenstveno zbog od straha od katastrofa, odlaganja otpada, ali i cijene gradnje, načina financiranja, isplativosti, tehnologije, odnosno tipa reaktora koji će se ugraditi i, na kraju, toga koliko će sve to imati utjecaja na cijenu struje za krajnje korisnike.

Pa tako, gdje su nekad i postojale nuklearke, danas ih nema. Italija je, spomenimo, jedina od članica zemalja G8 bez svoje nuklearne energije. Imali su ih naši jadranski susjedi doduše četiri, no dvjema je istekao rok trajanja, a dvije su ugašene nakon katastrofe u Černobilu jer su Talijani na referendumu 1987. rekli zbogom struji iz nuklearki. Danas su drugi najveći svjetski uvoznik struje.

Za razliku od njih, Austrijanci, a u Beču je smještena IAEA, svoju jedinu sagrađenu nuklearku nikad nisu ni pokrenuli. Priča je to u neku ruku o 'njihovom Obrovcu'.

Naime, 1972. godine započeta je izgradnja nuklearne elektrane u Zwentendorfu (692 MW). Iako je šest godina kasnije bila u potpunosti spremna za početak rada, nikada nije proizvela nijedan kWh za 1,8 milijuna kućanstava zahvaljujući referendumu. Austrijanci su s 50,47 posto glasova glasali protiv njenog puštanja u rad. Elektrana je do 1985. godine konzervirana, a troškovi su se na kraju popeli na 1,3 milijarde eura.

Kompanija EVN kupila ju je 2005. godine i danas se koristi za snimanje filmova i koncerte, a svake godine u njoj se 120 dana obučavaju zaposlenici drugih nuklearnih elektrana. Pored nje 2009. godine napravljena je solarna elektrana s tisuću panela koji godišnje proizvodu 180 MWh.

Projekti pod povećalom

Trenutno gradnja nekoliko nuklearki u Europi izaziva brojne kontroverze. Na prvom mjestu svakako je Paks 2 u Mađarskoj. Riječ je o gradnji petog i šestog reaktora (1200 MW svaki) u nuklearki smještenoj stotinjak kilometara od Osijeka. Unatoč pobuni Austrijanaca i Luksemburžana, Mađari su u projekt ušli s Rusima, a sve je odobrila Europska komisija.

Rusi će graditi i financirati državnim zajmom od 10 milijardi eura, što čini oko 80 posto sredstava, dok ostatak osigurava Mađarska. Ruska tehnologija će se ugraditi, a radovi, iako najavljeni za ovu godinu, po svemu sudeći neće se dogoditi prije 2026., što pomiče i početak rada nuklearke za nekoliko godina. Predviđa se da bi to moglo biti do 2030. godine.

Belene u Bugarskoj ima tridesetogodišnju povijest problema. Naime, ova elektrana nije izgrađena do kraja iako je od 1987. do 1990. godine završeno četrdeset posto radova na prvom reaktoru. Ugrađen je i dio opreme, a onda je sve stalo jer su Bugari iz komunizma ušli u kapitalizam. Nakon što je dug niz godina bila na čekanju, 2008. godine radovi se ponovno pokreću, a u planu su dva reaktora (1000 MW svaki) uz cijenu od 6,3 milijarde eura.

Međutim, kako se nije vidjelo na koji rok bi sve bilo isplativo projekt je opet stavljen na čekanje, a iste godine oporba je pokrenula referendum za potpuno odustajanje od njega. Šesto tisuća ljudi glasalo je da se on obustavi, ali to nije bio dovoljan postotak da bi referendum bio važeći.

Projekt nakon toga 2012. godine zaustavlja i bugarski parlament, a Bugari temeljem presude Međunarodnog arbitražnog suda 2016. godine moraju platiti 620 milijuna eura ruskoj tvrtki Atomstroyexport za naručenu i napravljenu opremu. Prošlog ljeta bugarski parlament poništio je odluku iz 2012. o moratoriju na gradnju i sada se traži strateški partner. Kao mogući partner spominju se Kinezi i cijena od 10 milijardi eura.

Olkiluoto 3 finska je nuklearka nominalne snage 1600 MW smještena u zaljevu Bothnia. U joint venture projekt isprva su bili uključeni Areva-Siemens i Teollisuude Voima (TVO). Ugovori su potpisani 2003. godine, a gradnja je započela 2005., s ciljem da u pogonu bude 2009. i proizvodnju finske struje podigne s 80 na 90 posto te smanji ovisnost o uvozu iz Rusije i Švedske.

Trebala je to biti prva europska nuklearka nakon petnaestogodišnje pauze i prva finska nakon skoro 40 godina. Rok, 2009. godina, odavno je probijen. Kumovali su tome najprije loše izvedeni radovi betonskih temelja, pa su se pojavili problemi oko dvostruke zaštitne zgrade, da bi naposljetku Simens izašao iz projekta.

Kašnjenje je podignulo cijenu za dodatnih 3,2 milijarde eura, a po sudovima se vuče još nekoliko sporova. Nuklearka je u pogonu trebala biti u jesen 2019., ali prije nekoliko mjeseci prilikom testiranja uočeni su problemi s vibracijama i trebalo ih je riješiti. Olkiluoto 3 još uvijek čeka dozvolu STUK-a, finske agencije za nuklearnu sigurnost. Očekuje se da bi trebala biti spojena na mrežu početkom 2020. godine.

Hinkley Point C smješten je u Sommersetu na jugozapadu Engleske, a kada bude gotov, bit će to najveća otočna nuklearka od 3200 MW i proizvodit će struju za 5,8 milijuna kućanstava. No ni njena gradnja započeta prošle godine nije tekla glatko. Naime, od 2008. godine, kada je britanska vlada donijela odluku o gradnji, pojavio se niz problema.

Tako je Centrica, jedan od investitora, nakon četiri godine odlučila izaći iz priče zbog povećanih troškova gradnje nastalih modifikacijama koje su rađene poslije katastrofe u Fukušimi. Dvije godine kasnije Europska komisija otvorila je istragu zbog navodnih nedozvoljenih državnih potpora, da bi nakon deset mjeseci istrage nuklearka dobila odobrenje EK. Gradnju financiraju EDF i CGN, francuski i kineski pandani HEP-u.

Cijena gradnje 2012. iznosila je 16 milijardi funti, tri godine kasnije narasla je na 18, da bi u ljeto 2017. godine stigla na 19,6 milijardi. Kada je prošle godine konačno započela gradnja, kao zadnja cijena spominjalo se 20,3 milijarde funti.

Trenutačno je na gradilištu oko tri tisuće ljudi, a iako su predviđanja govorila da bi elektrana mogla biti u pogonu već 2023. godine, to se neće dogoditi prije 2025. godine.