Posjet zoni Černobil danas nije nužno na itinereru pustolova i putnika koji vole pomaknute lokacije. HBO-ova serija koja je u opasnoj konkurenciji za najbolju svih vremena pobudila je masovno zanimanje za nesreću koja se u sovjetskoj nuklearnoj elektrani dogodila 1986. godine.

Dok turistički vodiči koji vode goste u tu zonu zadovoljno trljaju ruke zbrajajući zaradu koju im je donijela i koju će im tek donijeti serija, neki su ovu jezivu lokaciju posjetili prije nego što je Černobil postao globalni hit.

'Bili smo ondje prije godinu i pol. Uvijek nas privlače te neobične priče, posebno napušteni lokaliteti. Htjeli smo vidjeti kako izgleda grad od 50 tisuća stanovnika u kojem nema ljudi. I zaključili smo da je sve isto - samo nema ljudi. Životinje su se vratile brojnije nego prije, priroda propupala. Postoje i sela između Černobila i Pripjata koja su uz cestu, kao u Slavoniji. Uopće ih ne vidite koliko ih je priroda pojela. To je dobar primjer onoga što se dogodi kada se čovjek bahati i ne pazi', kaže za tportal Jurica Galić, a sa svojim prijateljima okupljenim u udrugu TheMladichi bio je u zoni isključenja na lokacijama koje nisu baš, kako kaže, za Instagram.

Zavlačili se u podrume, penjali na krovove nebodera

Išli su u Ukrajinu u vlastitom aranžmanu i našli lokalca koji im je bio vodič. 'Ušli smo legalno, ali išli smo rutama koje nisu samo za Instagram, nego za ljude koje baš zanima priča. Pa smo se penjali na krovove nebodera i spuštali u podrume. Ulazili u stanove… Neke se stvari od toga ne smiju', priznaje Galić. Prvo i osnovno pravilo kojeg se treba pridržavati je: ne diraj niti uzimaj ništa.

'Zrak je čist, a razina radijacije u zgradama nije veća od one tijekom dva sata vožnje na deset tisuća metara u avionu. Oni su se prije pet, šest godina otvorili za turiste, no ni sami nisu još sigurni u opasnosti koje vrebaju', smatra. Stoga je skeptičan prema masovnom turizmu nakon serije 'Černobil'.

'Nema realne opasnosti, no u velikoj hrpi ljudi postoji šansa da postoji određeni broj glupana. Tamo su neke stvari i predmeti jako radioaktivni. Pa će takav uzeti neki komad matice, staviti ga u džep i za uspomenu ponijeti kući mogući rak', prepričava Galić. On i TheMladichi su tijekom obilaska zone Černobil imali uređaje za mjerenje radijacije.

Kopča vatrogasca na koju je mjerač radijacije poludio

'Kad bismo se, recimo, približili Crvenoj šumi, a to je mjesto najveće kontaminacije, uređaj je počeo ludovati. Našli smo na kopču vatrogasca koji je radio na sanaciji. Tada je uređaj zabilježio sto puta veću vrijednost od uobičajene. Sada zamislite da je bio neki turist koji bi tu kopču ponio kući. Ni svi turisti nemaju brojače, a mi smo ih svi imali', dodaje.

U Černobil su išli u staroj odjeći koju su kasnije bacili, a kada su se zavlačili u podrume, imali su i bolničke maske, neki i gasmaske, te čizme jer se može dići radioaktivna prašina.

'Najviše jeze prođe čovjeka kada vidi one dječje krevetiće'

U zoni su morali proći kroz tri, četiri kontrolne točke na kojima su policija i vojska te pregledavaju papire i dozvole koje ima vodič. Na kontrolnim točkama svaki posjetitelj treba proći kroz uređaj koji mjeri radijaciju i kako bi se provjerilo je li što uzeo sa sobom te je li sam ozračen. Pitamo ga što mu je bilo najjezovitije. 'Bolnica. Najviše jeze prođe čovjeka kada vidi one dječje krevetiće ili školske udžbenike koji još stoje na stolovima. Dok je radioaktivni oblak zahvaćao grad, djeca su se nevino vozila u onim autićima u lunaparku, ne znajući što se događa', kaže.

U bolnici nisu išli u podrum, u kojem su još uvijek deponirana odijela vatrogasaca iz Pripjata koji su prvi išli gasiti požar u nuklearki i koji su umrli u nekoliko tjedana, što je vrlo zorno prikazano u seriji.

'Ne, u taj podrum u bolnici nismo išli. Taj rizik nam nije bio vrijedan toga', zaključuje Galić. Pitamo ga je li ipak pogledao seriju: 'Nisam još. Nisam stigao, ali hoću. Prijatelji koji su bili sa mnom tamo kažu da je odlično prenijela atmosferu', dodaje.

Grad Černobil

Posjetili su i grad Černobil koji je 15-tak kilometara udaljen od nuklearke. Prije nesreće imao je 14 tisuća stanovnika. Danas tamo za razliku od Pripjata koji je tri kilometra od nuklearke, žive ljudi. Doduše višestruko manje nego prije. Riječ je uglavnom, kaže Galić, o onima koji rade u nuklearki. 'Na ulici gotovo nikoga nema. Da ti ljudi mogu raditi neki drugi posao, sigurno ne bi radili tu u kontaminiranoj zoni. Doveze ih na posao onaj truli socijalistički autobus. Tu kao da je vrijeme stalo', zaključuje Galić.