'Kraj covida kao globalne zdravstvene opasnosti nije samo kraj ružnog sna iz kojeg smo se probudili. Ovako više ne smijemo. Sporazum o pandemiji o kojem države članice pregovaraju treba biti povijestan i promijeniti paradigmu javnog zdravlja. Moramo prihvatiti to da su naše sudbine povezane', rekao je glavni direktor WHO-a Tedros Adhanom Ghebreyesus u svibnju prošle godine.

A do kraja svibnja ove godine članice WHO-a trebale bi usvojiti sporazum o pandemijama, kojim bi se u budućnosti brže suzbile zarazne bolesti te pravednije distribuirali cjepiva i lijekovi. No vrijeme polako istječe, a oko najspornijih točaka - distribucijske pravednosti i zaštite patenata - zemlje članice još uvijek se ne mogu dogovoriti.

Još u prosincu prošle godine šef UN-a Antonio Guterres naglasio je da se ne smije dopustiti moralna i medicinska katastrofa u kojoj bogate zemlje kontroliraju pandemijske zalihe te da svatko treba imati jednak pristup dijagnostici, liječenju i cjepivima. Šest mjeseci poslije, 10. svibnja, pregovarači će sjesti još jednom za stol ne bi li se dogovorili o spornim dijelovima teksta nacrta sporazuma. U slučaju dogovora, krajem svibnja Svjetska zdravstvena skupština trebala bi ga i odobriti, no stručnjaci diljem svijeta skeptični su i ne vjeruju da će se u tako kratkom vremenu to uspjeti ostvariti.

Što smo naučili od covida?

U osnovi se države članice WHO-a slažu da je takav sporazum potreban kako bi se cijeli svijet bolje pripremio za buduće pandemije. Mnoge zemlje, između ostalog, traže jasnije kriterije za proglašenje pandemije. Neki drugi pak smatraju da WHO nema dovoljno financijskih i političkih ovlasti za odgovarajuću reakciju u slučaju novih pandemija.

Primjerice, Kina je nakon pojave koronavirusa ekspertnu skupinu iz WHO-a pustila u zemlju tek u veljači 2020. Kineska vlada također je sve do 2021. odgađala drugu ekspertnu skupinu WHO-a za otkrivanje podrijetla pandemije, pri čemu s njima nisu ni podijelili sve podatke. Sporazum o pandemijama trebao bi dati precizne smjernice za djelovanje država članica prije i tijekom pandemije. To podrazumijeva i bolju razmjenu informacija o patogenima i brži pristup stručnjaka WHO-a žarišnim područjima.

Pored toga, WHO-u bi se tijekom zdravstvenih prijetnji trebalo dopustiti da uzima u obzir i informacije nedržavnih aktera, što bi u slučaju izbijanja ebole u zapadnoj Africi 2014. omogućilo da se puno brže upozori globalna zajednica.

Distribucijska pravednost nije obvezujuća

Točka je to sporazuma o pandemijama oko koje se lome koplja. Bogatije zemlje smatraju da bi se po pitanju distribucije trebalo oslanjati na dobru volju, a zemlje globalnog juga traže da distribucijska pravednost dobije obvezujući karakter i mjesto u konačnom tekstu sporazuma. Siromašnije zemlje tako žele spriječiti da se ponove scenariji iz pandemije covida - kad su bogatije zemlje osigurale svoje doze cjepiva preliminarnim ugovorima s proizvođačima.

Postoji prijedlog da deset posto proizvedenog cjepiva besplatno ide WHO-u, a dodatnih deset posto po cijeni kojom bi se samo pokrili troškovi proizvodnje, kako bi ga onda WHO dijelio zemljama koje ga naviše trebaju. No zemlje koje nemaju vlastitu proizvodnju cjepiva smatraju to nedostatnim te mnogi smatraju da to nije ni pouzdano jamstvo da će svi biti zbrinuti u isto vrijeme.

Prvotna ideja bila je da prosljeđivanje informacija o patogenima bude proporcionalno pravednosti raspodjele – zemlje koje proizvođačima cjepiva daju svoje uzorke virusa trebale bi, primjerice, dobiti određeni postotak cjepiva razvijenih od njih. Sličan model trenutačno postoji samo za viruse gripe, a koji su isto tako potencijalni okidači pandemija.

Nema dogovora o patentima

Druga sporna točka sporazuma o pandemijama zaštita je patenata, a i u ovom slučaju suprotne strane su bogatije i siromašnije zemlje. Siromašnije zemlje žele da se u hitnim slučajevima ublaži proces zaštite patenata kako bi se brže proizveli jeftina cjepiva i lijekovi, pa čak i ako su patenti u vlasništvu velikih farmaceutskih kompanija.

Bogate zemlje s druge strane to ne žele i smatraju da je to općenito gledano stvar Svjetske trgovinske organizacije (WTO). No dio stručnjaka smatra da je to samo izgovor te da nema prepreka za pregovore o patentima i intelektualnom vlasništvu unutar WHO-a.

Tijekom pandemije covida Južna Afrika i Indija podnijele su WTO-u prijedlog kojim se traži privremena obustava zakona o patentima tijekom upotrebe cjepiva protiv te bolesti. Više od sto zemalja podržalo je ovaj prijedlog, a odbile su ga zapadne zemlje poput Švicarske i zemalja EU-a.

Sporan i tajming

Mnogi smatraju da siromašnije zemlje imaju manje sredstava za detaljnu raspravu o ovako složenim pitanjima na nacionalnoj razini. Njihova izaslanstva pri WHO-u obično su manja, zbog čega im često treba više vremena za pojedine točke. S druge strane, neke zemlje boje se da bi nakon svibnja moglo biti nemoguće postići dogovor zbog nadolazećih predsjedničkih izbora u SAD-u jer bi se mogla promijeniti politička situacija.

Zbog svega toga moguće je da će ove sporne točke za početak biti izuzete iz sporazuma o pandemijama i da će se o njima pregovarati tek u budućnosti. Ipak, neke zemlje boje se da se sporazum neće mijenjati nakon što ga usvoje.

'Recite NE sporazumu o pandemiji'

Sporazum koji WHO smatra povijesnim teoretičari zavjera pak smatraju ograničavanjem slobode izražavanja, povećavanjem invazivnog nadzora i potkopavanjem građanskih sloboda. U Njemačkoj je tako već 500.000 ljudi potpisalo peticiju za 'borbu protiv WHO-ova preuzimanja vlasti i potkopavanja suvereniteta nacionalnih država'. I njemačka desna populistička stranka AfD (s ekstremno desnim strujama) nedavno je pozvala saveznu vladu na odbacivanje sporazuma WHO-a o budućim pandemijama.

Stručnjaci pak kažu da takve kritike nemaju ama baš nikakvo uporište. Kako piše Tagesschau, prije svega sporazum će zajednički izraditi predstavnici zemalja članica WHO-a, a on uglavnom daje okvir za pregovore, slično kao što to radi UN.

Sporazumom o pandemijama usvojile bi se zajedničke okvirne smjernice, baš kao one što već postoje za međunarodne zdravstvene propise (IHR), a koji se uglavnom tiču jedinstvenih zahtjeva za praćenje i kontrolu događaja od međunarodnog značenja za države članice WHO-a (regionalne/globalne epidemije ili nuklearne nesreće). Posljednji put takvo izvanredno stanje proglašeno je u srpnju 2023. zbog majmunskih boginja.

Sporazum o pandemijama trebao bi regulirati postupanje u slučaju izbijanja nove pandemije. To bi, između ostalog, trebalo uključiti preventivne mjere da do nove pandemije ne bi ni došlo.

Što nakon usvajanja?

Sporazum će stupiti na snagu tek kad ga Svjetska zdravstvena skupština zemalja članica WHO-a odobri većinom. Oko njega se mora složiti najmanje 40 zemalja, no to ne znači da je sporazum odmah jednako obvezujući za sve jer u sljedećem koraku države ga trebaju ratificirati. Tek nakon ratifikacije u pojedinoj zemlji donio bi se zakon prema kojem bi se međunarodni sporazum poput ovoga mogao primijeniti (što isto ne vrijedi za sve zemlje). Suverenitet dakle ipak ostaje na državama.

Pored toga, WHO neće, kao što neki misle, imati ovlasti odrediti obvezno cijepljenje ili lockdown u pojedinačnim zemljama, a ne planiraju se ni sankcije u slučaju da se države ne budu pridržavale ugovora. WHO ne može zatvoriti kafiće u nekoj zemlji, niti može odlučiti da svi moraju nositi maske, ali može primjerice izdati preporuke o tome ima li nošenje maski smisla ili ne.