Ostalo je nešto više od mjesec dana do lokalnih izbora koji će, čini se, ove godine biti mnogo živopisniji i uzbudljiviji nego ranijih godina. U svibnju prvi put glasamo za Bandiće, Mesiće i Kerume, a ne za njihove stranke, odnosno liste. Pitanje je dakle što nam osim predizbornog cirkusa ta nova praksa nosi?

Kao prvo, izborna kampanja prije svega bavi se kandidatima, tek u manjoj mjeri strankama. Doduše, ta klackalica stranka - kandidat i tko koliko nosi uvelike će se mijenjati od sredine do sredine. Svaka lokalna sredina mikrokozmos je za sebe u kojem vlada sasvim jedinstven odnos snaga. No, bez obzira na specifične okolnosti pojednog grada i županije, kampanja će biti uvelike personalizirana, a velike šanse za pobjedu imat će oni kandidati koji uspiju uspostaviti dobar osobni odnos s biračima, oni koji se uspiju nametnuti kao osobna garancija da će se određene stvari odraditi, odnosno promijeniti.

Kao drugo, izravan izbor vjerojatno će lansirati velik broj nezavisnih kandidata, od kojih neki imaju realne šanse za uspjeh. Interesantno je koliko je nevjerice i snebivanja izazvala činjenica da bi tip poput Željka Keruma mogao postati gradonačelnik. A zašto ne bi? Birači su njegovom kandidaturom dobili priliku kazniti političare. Treba li sumnjati da će je iskoristiti? Logika izbora političkih poduzetnika, nove sorte političara u koju svakako spada i Kerum, počiva prije svega na velikom razočaranju profesionalnim političarima. Gnušanje nad 'bahatim, korumpiranim i nesposobnim funkcionarima' otvorilo je vrata autentičnim likovima iz stvarnog svijeta koji su se dokazali u nekom drugom poslu, nikako u politici, i sada pokušavaju vratiti politiku narodu.

Zanimljivo je da se od tih ljudi uopće ne očekuje da su visoko moralni. Njihova je legitimacija to što su bliski malom čovjeku i svakako uspješni, makar su se neki od njih na svojem putu oslanjali na inteligenciju ulice.

Kao treće, možemo očekivati je da će izravni izbori potaknuti veći odaziv birača. Neke teorije personalizacije kažu da upravo karizmatični i šarmantni lideri novoga kova imaju velik potencijal animirati ljude za politiku. Druge teorije kazuju da su birači skloni koristiti kandidate kao tzv. informacijske prečice, što znači da im je izbornu odluku lakše donositi na temelju vlastite procjene kandidata 'sviđa mi se – ne sviđa mi se' nego dubokim uvidom u stranačke programe. U svakom slučaju, kampanja koja počiva na ljudima mogla bi imati snažan motivacijski učinak.

Posljednje i zapravo najvažnije pitanje jest – što nakon izbora? Kako će ti izravno izabrani dužnosnici vladati? Ovlasti poglavarstva sada prelaze na gradonačelnike, načelnike i župane. Gradonačelnici, župani i načelnici dužni su provoditi odluke predstavničkog tijela, no postupak smjenjivanja, odnosno opoziva gradonačelnika, toliko je složen i zakonski nedorečen da će u stvarnosti oni koji jedanput zasjednu u svoju fotelju iz nje teško izletjeti. U svakom slučaju, izabrani kandidati imat će popriličnu moć i što je još važnije, velik stvarni i percepcijski legitimitet jer su izabrani izravno, i to apsolutnom većinom glasova birača.

U nekoj drugoj zemlji to bi možda značilo da se od izravno izabranih kandidata očekuje i veća osobna odgovornost koju će se truditi svojski opravdati. No poznavajući političku kulturu u nas možemo pretpostaviti da će novi zakon prije svega samo dodatno nahraniti jedan specifičan oblik vlasti koji izdašno prožima cijelu hrvatsku političku scenu, a koji se lako sažme u četiri male riječi: 'tko-mi-što-može'.