To nas ne treba čuditi jer se u priči o liberalizaciji tržišta lijekova isprepliću i konfrontiraju čak četiri strane – interesi trgovačkih lanaca, ljekarnika, zdravstvenog sustava i, što je najvažnije, pacijenata.

Ciljevi liberalizacije

Liberalizacija bi trebala omogućiti da brojni lijekovi budu dostupniji, odnosno da ih pacijenti mogu nabaviti u svakom kvartu, a ne u samo u ljekarnama, koje često baš i nisu nadohvat ruke. Ideja je također da bi lijekovi trebali pojeftiniti jer će lanci od farmaceutskih tvrtki dobivati veće rabate budući da će lijekove nabavljati na veliko. Lanci će imati manje troškove jer neće morati plaćati magistre da rade posao prodaje, a također za lijekove neće trebati cijele nove zgrade već samo pokoju policu u postojećim trgovinama. Ako i ne smanje svoje marže, još uvijek će moći ponuditi nižu cijenu i zarađivati više. Ipak ne treba očekivati da će se olako odreći svojeg profita što znači da neće značajno sniziti cijene lijekova ako ne budu morali zbog konkurencije. Još jedan od ciljeva liberalizacije je da pacijenti sami preuzmu dio odgovornosti za vlastito zdravlje, a to bi moglo donijeti neke uštede zdravstvenom sustavu.

Problemi i opasnosti liberalizacije

Međutim, ljekarnici smatraju da liberalizacija neće ostvariti navedene ciljeve. Naprotiv, uvjereni su da će lijekovi samo inicijalno pojeftiniti da bi ih potom na policama zamijenili novi, skuplji. Dostupnost se, ističu, neće povećati tamo gdje je to najvažnije, u ruralnim sredinama. Naprotiv, ljekarne ondje već sada posluju s poteškoćama, a ako ih konkurencija ugasi, svi ostali važni lijekovi koji se izdaju samo u ljekarnama postat će još nedostupniji. Konačno, tvrde, bolesnici će biti oštećeni jer će, zbog nedostatka savjeta stručnih osoba, biti više predoziranja i nuspojava, na što ukazuju iskustva nekih europskih zemalja. Time će se u konačnici povećati i ukupni troškovi sustava jer će trebati sanirati posljedice.

U pitanju je golem novac

Mada se sve zainteresirane strane zaklinju da su im na prvom mjestu interesi pacijenata, nema dvojbe da je u igri i velik novac.

Naime novi pravilnik Ministarstva zdravlja omogućit će trgovačkim lancima da uđu na tržište vrijedno oko 800 milijuna kuna godišnje jer se po njemu oko 40 posto bezreceptnih lijekova (ili OTC) može izdati izvan ljekarni. Tako bi se primjerice brojni lijekovi koji se danas kupuju samo u ljekarnama uskoro mogli naći na policama Konzuma jer je Agrokor već zatražio proširenje djelatnosti na prodaju lijekova. Primjer bi ubrzo mogli slijediti i drugi lanci.

Kolika je opasnost od predoziranja i nuspojava?

Kao primjer za svoj glavni argument - da će liberalizacija štetiti zdravlju bolesnika - ljekarnici navode činjenicu da u liberaliziranoj Velikoj Britaniji od komplikacija predoziranja paracetamolom, koji se uzima protiv gripe, godišnje umre od 100 do 150 osoba. S druge strane, u Finskoj, u kojoj se paracetamol može dobiti isključivo u ljekarnama, registriraju se samo nula do tri smrtna slučaja godišnje. Naravno, treba imati na umu da Velika Britanija ima više od 10 puta više stanovnika.

No simpatizeri liberalizacije, među kojima i neki naši stručnjaci koji žive i rade u zemljama EU-a (podaci su poznati isključivo redakciji jer u sustavu postoji veliki strah od istupanja pod imenom i prezimenom), smatraju da je otpor liberalizaciji neutemeljen, odnosno da je prvenstveno motiviran brigom farmaceuta da bi mogli izgubiti važan dio tržišnog kolača.

Kao glavni argument ističu činjenicu da se u hrvatskim ljekarnama već sada bezreceptni lijekovi uglavnom kupuju bez ikakvih konzultacija s ljekarnicima. U mnogim zapadnim zemljama ljekarne imaju dijelove koji funkcioniraju kao samoposluge (slika gore).

Također upozoravaju da će naši ljekarnici teško dokazati svoj ključni argument jer nemaju podatke o trenutnom broju predoziranja u Hrvatskoj. Drugim riječima nitko ne može tvrditi da on već sada, prije liberalizacije, prema broju stanovnika u Hrvatskoj, nije veći nego u Velikoj Britaniji.

Ljekarnici će i dalje pristojno zarađivati

Pristaše se pitaju zašto Hrvatska mora komplicirati oko nečega što je većina razvijenih zemalja odavno odradila. Mada ljekarništvo ne smatraju osobito unosnim biznisom, uvjereni su da bi ljekarne i bez dijela prihoda od bezreceptnih lijekova uz standardnu maržu od 35 posto mogle poslovati dobro, a ljekarnici zaraditi pristojnu plaću za hrvatske uvjete.

Kada bi HZZO na vrijeme plaćao svoje dugove, ljekarne bi mogle dobro poslovati čak i u ruralnim krajevima, a ako to ponegdje nije moguće, država bi trebala urediti neki sustav subvencija za najugroženije, a važne ljekarne.

Jedna od naših stručnjakinja kaže da ljekarna s oko milijun eura godišnjeg prometa uz pametnu politiku naručivanja može sasvim pristojno funkcionirati uz rok plaćanja HZZO-a za lijekove od 50-ak dana. Takva ljekarna možda ne bi mogla plaćati dvije čistačice, no mogla bi zaposlenim farmaceutima osigurati solidnu plaću od 15-ak tisuća kuna. Smanjio bi se samo ekstra velik prihod vlasnika ljekarni.

Imperativ je prodati lijekove

Na sigurnosna upozorenja ljekarnika pobornici liberalizacije odgovaraju kako problem jatrogenih bolesti (tj. bolesti izazvanih lijekovima) i predoziranja lijekovima nije jednostavan, niti se može svesti na to da se građani više truju ako se OTC lijekovi prodaju u dućanima. Ističu da su bezreceptni lijekovi obično upravo oni kojima je nakon dugog razdoblja kliničke prakse dokazano da su relativno sigurni ako se koriste razborito i kojima je maksimalna dozvoljena doza znatno veća od standardne pojedinačne doze u pakovanju.

Naša ljekarnica kaže da iz iskustva u radu u ljekarni u Hrvatskoj može reći da njezine kolegice i kolege rijetko, gotovo nikada, ne pitaju pacijenta za dodatne informacije na temelju kojih bi eventualno spriječili njegovo uzimanje OTC lijeka.

Bezreceptni lijekovi se kod nas uglavnom daju jednako olako kako bi se davali i da se prodaju u trgovini. Štoviše, kaže, u Hrvatskoj je ljekarnik u stalnom sukobu interesa; ako otkriva liječničke pogreške, krive doze, nuspojave, interakcije i puno filozofira pacijentu - jednostavno manje zaradi i riskira da se zamjeri lokalnom liječniku.

Osim toga, vlasnici ljekarni nerijetko vrše pritisak na zaposlenike da prodaju lijekove gotovo kao na traci, bez previše propitivanja. Naša sugovornica kaže da joj je 'gazda' prilikom zapošljavanja dao sljedeće upute: 'Ti si na fakultetu učila kako bi položila ispite i mogla raditi za mene, a sada ću ti ja davati upute kako se radi jer sam ti ja poslodavac i novac je moj, a vrijeme kada se tvoju struku pitalo za mišljenje prošlo je s padom Berlinskog zida.'

Naši farmaceuti 'gastarbajteri', smatraju da je mogućnost postavljanja pitanja ljekarnicima važna, ali da ne garantira uvijek najbolju opciju. Kažu da je nepisano pravilo da se pacijenta ne smije pustiti da izađe iz ljekarne 'praznih ruku' - savjet je besplatan, ali od njega se ne živi.

293540,310748,297738,293540
Komunikacija ionako nije naročita

Ističu također da komunikacija pacijenata i ljekarnika nije uvijek na zavidnoj razini iz više razloga, među ostalim i zato što se ova struka danas više ne cijeni dovoljno – farmaceuti se školuju po šest godina da bi ih bolesnici doživljavali kao malo kvalificiranije trgovce, dodavače kutijica.

'Savjeti koje mi možemo dati svode se na najjednostavnije i najbanalnije tipa: 'dva puta dnevno prije jela', 'čuvaj kapljice u frižideru' i sl. U Hrvatskoj bih radila stručni ili etički prekršaj kada bih makar grimasom lica dala naslutiti pacijentu da mu ordinarius radi nešto što ne bi trebao. Pacijenti žele brzu i točnu uslugu, žele lijepa, mlada i nasmijana lica, žele se osjećati kao u dućanu ili ugostiteljskom objektu u kojem su stalni gosti, a ne kao kod nekakvog strogog eksperta koji će preispitivati njihove navike uzimanja lijekova ili savjete njihovog liječnika. Na kraju krajeva, imaju li ljekarnici u Hrvatskoj uvid u terapije koje uzimaju pacijenti, u kartone i povijest bolesti? Nemaju! Kako onda davati kvalificirani savjet?', istaknula je naša ljekarnica koja trenutno živi i radi u Njemačkoj.

Je li ljekarnička struka za muzej?

Svi naši sugovornici slažu se u jednom - da bi ljekarničku struku danas trebalo redefinirati.

'Trebalo bi definirati što danas, u 21. stoljeću, treba biti hrvatska ljekarna i hrvatski magistar farmacije. Je li to zadnja kontrola za medicinsku farmakoterapiju? Je li to mjesto savjetovanja, mjerenja, tlaka, mjerenja šećera i cijepljenja? Koje treba biti mjesto ljekarnika u hrvatskim ljekarnama? Je li iz perspektive nekakve društvene koristi normalno školovati čovjeka pet plus jednu godinu da bi naplaćivao Plivadone u tuđem dućanu? Nije li to preskupo? Ne trebamo li uvesti nekakav jednogodišnji stupanj nakon srednje farmaceutske škole za tehničare pa da se legalizira ono što se ionako tolerira? Zašto društvo ne tolerira to da netko ima lanac od desetak stomatoloških ordinacija u kojima će doktori stomatologije raditi kao robovi, kako to često funkcionira s ljekarnama. Možda stvarno trebamo ići u muzej, s obzirom na to da izradu i kontrolu lijekova sada rade industrija i država', žale se naši stručnjaci.