U pokušaju čišćenja krajolika i oceana od te pošasti, Mauritanija i Mali usvojili su praksu nekih drugih zemalja i 1. siječnja zabranili plastične vrećice.

U listopadu 2012. Haiti je zabranio plastične vrećice i polistirensku ambalažu kako bi, prema riječima premijera Laurenta Lamothea, zaštitio obalu i mangrove šume kojima je prijetilo zagušenje tim praktički nerazgradivim smećem.

Nešto sjevernije, gradski oci kanadskog Toronta namjeravali su zabraniti plastične vrećice, ali su se predomislili u studenom zbog straha od tužbi industrijalaca i trgovaca. U međuvremenu, američki grad Concord u Massachusettsu od 1. siječnja ove godine također je zabranio prodaju malih plastičnih boca.

Mjere zabrane - ili oporezivanja - jednokratnih vrećica u trgovinama sve se češće provode širom svijeta. Danska je prva uvela takav porez, još 1994. godine. Bangladeš je 2002. zabranio sve plastične vrećice, zbog sumnji da su prouzročile velike poplave u Dhaki blokirajući odvodne kanale. Iste godine Irska je uvela porez od 15 eurocenti po vrećici, koji je rezultirao 90-postotnim smanjenjem potražnje.

Do ranih 2000-ih, proizvodnja plastičnih vrećica u svijetu dosegnula je količinu u rasponu od 500 do 1000 milijardi komada. Njihova mala težina ne znači samo da one čine relativno maleni udio u smislu globalne proizvodnje plastične ambalaže, već i da se često ne odlažu i ne deponiraju poput ostalog otpada. U prirodi, očekivani vijek trajanja plastične vrećice je i do 400 godina, nakon čega može početi proces raspadanja. Oceani, ali i želuci morskih sisavaca, puni su plastičnih vrećica.

'Plastična vrećica za jednokratnu upotrebu trebala bi biti zabranjena svugdje, odmah', rekao je Achim Steiner, direktor UN-ova programa za zaštitu okoliša (UNEP), još 2009. godine.

Ima, međutim, i onih koji smatraju da zabrana ne opravdava ekonomska očekivanja, kao ni ona u području zaštite okoliša. Togo je zabranio plastične vrećice početkom 2011, ali se 'ništa nije promijenilo', navode svjedoci.

'Zabrana je često samo obmana jer se ionako ne provodi', kaže Michel Loubry, predstavnik PlasticsEurope, trgovačkog udruženja koje brani interese industrije plastične ambalaže u zapadnoj Europi. Dodaje da bi se više postiglo pomaganjem državama u razvoju u nabavi sustava deponija i reciklaže.

Francuska nevladina organizacija Gevalor istražuje alternative zabrani plastičnih vrećica, a jedna od ključnih je upravo reciklaža. Na Madagaskaru, njihov projekt poluindustrijske proizvodnje kamenja za popločivanje od recikliranih plastičnih vrećica i pijeska gotovo je spreman za komercijalnu upotrebu. U Keniji, UNEP pomaže Nairobiju u razvoju infrastrukture potrebne za prikupljanje i recikliranje plastičnih vrećica i istovremeno uvođenje poreza. Reciklirajući sustavi u zemljama u razvoju uglavnom ne ispunjavaju zahtjeve programa zaštite okoliša.

Dok se Europska unija još uvijek nećka oko zabrane ili oporezivanja plastičnih vrećica, Italija ih je zabranila još 2011. Francuska od 1. siječnja 2014. uvodi porez na jednokratne vrećice u trgovinama, koje nisu biorazgradive. Očekuje se da će porez iznositi oko šest eurocenti.

Broj takvih vrećica u Francuskoj pao je sa 15 milijardi 2003. na oko 800 milijuna 2010, pri čemu je veliku ulogu odigrala činjenica da veliki trgovački lanci više ne dijele besplatne plastične vrećice. Trgovci su uvidjeli svoj interes i sada prodaju vrećice za višekratnu upotrebu.

Progresivni nestanak besplatnih plastičnih vrećica, koje se u domaćinstvima često ponovno koriste za odlaganje smeća, rezultirao je i povećanom prodajom originalnih vreća za smeće – koje sadrže daleko više plastike od tankih jednokratnih vrećica.