Što reći za naslov pod imenom Hotline Miami. Osim, naravno, da je izašao prije par tjedana? Pa, za početak, da se radi o nečemu što se temeljito razlikuje od velikog broja suvremenika po žanru. U svojoj jednostavnosti, savršenoj retro estetici i vjerojatno najboljem soundtracku za igru u zadnjih par mjeseci, ovaj naslov napravio je udar na indie scenu, te postao kultni klasik.

Međutim, rekao bih da se žurimo sa nekim, nazovimo ih tako, zaključcima. Bio bi nekakav red kojim se koristi većina klasičnih recenzija – da za početak uopće napišemo o čemu se ovdje radi. Hotline Miami je psihodelična pucačka igra iz ptičje perspektive gdje poprimate ulogu bezimenog plavokosog ubojice koji ubija ruske mafijaše. Doslovno. Trik koji Hotline koristi je da sve to upakira u fantastično odrađenu priču i glazbeni bacground koji će vas držati pred računalom oko šest sati u komadu i onda natjerati da ga igrate ispočetka.

Jedna dominantna i od samog starta uočljiva osobina Hotline Miamija je njegova težina. Vaši neprijatelji umiru od jednog metka, no to vas ne čini nimalo posebnijim. Konkretno – smrtni ste kao i oni. Jedan zalutali metak ili dobro plasirana palica u glavu i vaš maskirani zlatni bog smrti postaje još samo jedan trzavi leš na podu. Da, zvuči romantično i dost' seksualno...taman za prvi dejt. Ali eto, takvo je stanje u Miamiju tijekom osamdesetih. Ili barem u ovakvoj igri.

Ipak, tko ste vi? Zašto nosite masku? Zašto sve oko vas izgleda surealno. Pa, ovo bismo mogli analizirati i ponuditi par teza. Prva, glavni lik je pod konstantnim utjecajem psihodeličnih droga. Drugo, tip je brainwashani serijski ubojica kome se „diskretne narudžbe“ prije svake misije čine kao uputstva za ubojstvo. Bilo kako bilo, „svi“ u gradu vas poznaju, svi komentiraju masakrirane ruske mafijoze, a nakon svake misije glavni lik se ponosi novom otključanom maskom.

Osim što izgledate dost' opasno sa jednom od životinjskih maski na glavi, svaka od dotičnih daje vam određeni bonus. Neke vam omogućuju da se krećete brzo (zec), druge rušenje vratima pretvaraju u instant mljevenje vitalnih dijelova tijela (konj), dok treće daju više oružja ili vas opremaju sa startnim komadom arsenala. Naravno, osim maski otključavate i dodatno naoružanje, što igri daje određeni replay value.

Misije su u pravilu jako jednostavne. Ulazite u zgradu, čistite dva ili tri kata puna naoružanih mafijoza i bježite van. Problemčić kod svega ovoga je što vas ostatak mafijaša čuje, pa ako krenete pucati uskoro ćete imati sve okolne mafijaše u sobi - Što i nije loše ako imate pun šaržer. Bilo kako bilo, Hotline Miami nije igra koja potiče suptilnost. Bonuse dobijate tako da ubijate čim brže i čim brutalnije, a time krkate combo metar koji pak za uzvrat daje veći rezultat i bolje otključane predmete na kraju same igre.

A ubijanje u Hotline Miamiju ima sav nasilni šarm ultranasilnih igara s početka devedesetih. Glavni „junak“ zaista ne štedi svoje žrtve. U igri je lomljenje lubanja na pločicama kupaone, perforiranje različitim naoružanjem, čupanje grkljana zubima, zabijanje slomljenog štapa za biljar u vrat i tako dalje standardna rutina. Sve ovo prikazano je najdetaljnije koliko mu zapravo dopušta igrina „pikselizirana“ grafika. Sad, ubacite u ovo psihodeličnu elektro-pop glazbu inspiriranu osamdesetima i imate igru koja strahovito podsjeća na ADD vanbračno dijete Grand Theft Autoa (igre) i Drivera (filma).

K'o će ovo oprat?!

Kao fusnotu spomenimo i to da će fanovi gore spomenutog filma doslovno doživljavati višestruke orgazme igrajući Hotline Miami. Glavni lik u igri je za par nijansi gori od glavnog lika filma, što povlači dosta tematskih paralela. Sve je išarano kričavim bojama i tipičnom „eighties“ estetikom, a brzi tempo kojim se igra odvija oduzima dah i jednostavno ne ostavlja vremena za razmišljanje. Vaš zadatak je ubijati brutalno, brzo i maštovito – te stati tek kada gledate rezultat nakon ispranog levela.

Misliš?

Što se dizajna same igre tiče, tu se vidi jako velik broj sjajnih poteza. Primjerice, nakon što odradite drugi ili treći kat zgrade, morate otići nazad u auto. Ovo vas zapravo tjera da ponovno gledate što ste napravili tijekom svojeg ubilačkog pohoda, što igri daje tu užasno mračnu notu. Likovi s kojima komunicirate također nisu pretjerano elokventni. Svi imaju čudne monologe i liče jedni na druge, što se može nadopisati psihičkom stanju glavnog lika. Interna teorija Gamereporta je da sve „civile“ koji mu ne predstavljaju prijetnju vidi kao varijante svoje majke, agresivne autoritativne likove gleda kao oca, dok sve mafijaše percipira kao ćelava čudovišta.

To...se događa dosta često

Ovoj surealnoj noti igre doprinose i uznemirujuće psihodelične epizode u kojima se glavnom liku obraćaju vizije njegovih mrtvih žrtava. U svakom slučaju, igra se ne trudi objašnjavati puno toga, što joj daje taj otvoreni šarm koji će, pretpostavljamo, biti koristan za vrijeme lanč pauze kada se konačno nađu dva lika koja su završila igru. U svakom slučaju, svi komadići puzzlea zapravo se slažu jedan u drugog kada gledate konačni proizvod.

Jasno, kao i kod svih naslova, i Hotline Miami muči par stvari. Gameplay je dosta jednoličan, ma koliko maštoviti leveli bili. Kao drugo, igru su, barem nakon izlaska, mučile čitave gomile bugova. Te kao treće, ultranasilje i vrlo VRLO mračna atmosfera mogli bi odbiti jedan dio igrača koji nisu navikli na sirovost igara slične estetike. Bez obzira na to, skoro se usuđujemo reći kako je ova igra skoro pa remek djelo.

Na kraju dana Hotline Miami je nasilna i jezivo brza pucačina čija neobična estetika i valovi ultranasilja u istom trenu stvaraju gađenje i fascinaciju. Ona je u neku ruku homage nasilnim naslovima devedesetih, kao i velika posveta inovativnom i maštovitom dizajnu kojeg indie industrija igara može polučiti. Ako se smatrate osobom koja se sjeća zlatnog doba gaminga, a usput tražite izazovan pucački naslov koji će vas zaljepiti za stolac – Hotline Miami mogao bi biti i vrijedniji od tih desetak dolara što ćete iskeširati kako biste ga kupili.

Ime: Hotline Miami
Žanr: Akcijski shooter
Developer: Devolver Digital
Platforme: PC

Ocjena: 5