Zagreb je taman izronio iz sna u srijedu ujutro, kada smo se zaputili na Hrelić. Da je situacija bitno drugačija nego nedjeljom, da se naslutiti već ispod mosta u Zapruđu i po nasipu na kojem zadnjega dana u tjednu sve vrvi ljudima.

Kako potencijalnim kupcima, tako i siromašnim građanima, ljudima koji krpaju kraj s krajem i nemaju ni za najam plohe na buvljaku pa ostatke svoje mladosti za kunu, dvije ili pet prodaju na cesti za 'dostojanstvenu' starost.

Srijedom, za razliku od nedjelje, nema sajma automobila pa je taj dio sajmišta potpuno prazan, a situacija u dijelu u kojem su štandovi i plohe tek je neznatno bolja.

Možda četvrtina ili petina ploha je popunjena, a ako napišemo da je bilo sedamdesetak prodavača, vjerojatno smo malo pretjerali.

Registarske oznake na kombijima i automobila otkrivaju da prodavača ima iz Bjelovara, Slavonskog Broda, Koprivnice, Virovitice, preko Krapine i Siska, pa do Rijeke i Zagreba. Štandovi, kao i većina kafića, ne rade jer nemaju za koga. Posjetitelja je koliko i prodavača. Ako ne i manje. Zato ne možete ne čuti kada zazvoni jedna 'odgojna' iza ušiju koju je dobio mali Adnan jer je izvodio nepodopštine svojstvene djeci skačući iz kombija na nabacanu gomilu odjeće.

Tko je jednom bio na Hreliću zna što se sve može naći na njemu. Dok šetamo oko nam zastaje na velikoj kutiji prepunoj Orbit žvakaćih guma. Pretpostavljamo da su 'pale' s kamiona davnih godina jer od stajanja na suncu ambalaža je potpuno izblijedila, a vjerojatnost da bi prlikom zagriza završili kod dežurnog stomatologa vrlo je velika. Ali svaka roba, valjda, ima kupca.

'Ovo je sajam svega i ničega'

Kod Martina iz Zagreba nema čega nema. Ili, kako bi se to 'stručno' kazalo, od igle do lokomotive. I još nije sve ni izvadio. U žutom Renaultu Kangoo ima toga još. Da otvori vrata, sve bi poispadalo.

'Šta da ti kažem? I sam vidiš. Slaba je srijeda, nekad je bila bolja. Život ne bira. Dođeš zaraditi koju kunu. Nedjeljom je bolje, ali da vam pravo kažem, nije ni ona kakva je znala biti', objašnjava nam dok listamo razglednice iz nekih davnih vremena i mjesta na obali koja na njima izgledaju nekako pitomije.

Pula, Rovinj, Dubrovnik, Budva, Split, Hvar, Portorož, Kopar... Ima ih sa svih strana svijeta, od Sydneyja, preko New Yorka, do Londona, Praga, Beograda i Novog Sada...

Za oko nam zapinju tri crno-bijele. Dvije iz Makarske i jedna iz Tučepa s motivom hotela Jadran, koji su poslije Drugog svjetskog rata gradili, kao odmorište za Udbinu vrhušku, njemački ratni zarobljenici. Uzimamo sve tri za dvije kune.

Osim što su fantastičan podsjetnik na to kako su izgledala mjesta podno Biokova prije negoli su pretvorena u betonske favele, razglednice nam otkrivaju ljubav jedne Marice i Branka. Iz poštanskih pečata razvidno je da je Branko baš nekako u ovo vrijeme 1964. godine boravio na Makarskoj rivijeri i u svega nekoliko dana poslao tri razglednice voljenoj Marici u Zadar.

'Ima tu svega. Životi su to, a eto, danas završilo na Hreliću', govori nam Martin, a i sam je skupljao razglednice.

'Bila je to strast', objašnjava nam pomalo sjetno.

Nešto dalje susrećemo Tinu, Zagrepčanku sa slovenskom adresom. U kasnim dvadesetima ili u ranim tridesetima, s dva velika kofera odudara od ostalih prodavača na Hreliću. Prodaje svoju nošenu robu, a pažnju plijeni velika kolekcija štikli. Za razliku od drugih prodavača, njezina roba je uredno složena na ceradi, a rekli bismo i - oprana.

'Moje je to. Ne nosim više pa prodajem. Štikle nosiš nekoliko puta i onda gotovo', objašnjava.

Isplati li se doći srijedom na sajam, pitamo je.

'Ma kakvi. Prodala sam nešto za 30-40 kuna, a oderali su me za najam. Ne možeš zakupiti jednu plohu, nego moraš dvije, i to sam platila 120 kuna. Nema tu računice. Možda je bolje nedjeljom. Ali eto, ja dođem jednom godišnje. Sad i opet dogodine', govori nam dok tipka noktima po mobitelu.

Za razliku od nje, Mirko Krijan na sajmu prodaje onoliko koliko ona ima godina.

'Ajde, kupi nešto. Jebalo te slikanje. Svi bi slikali i gledali', upozorava s osmijehom Mirko fotografa Mateja.

'Ma nije skupo. Evo, ja mjesečno plaćam 250 kuna. Dvije plohe i auto. To je skupo ovima što dođu jednokratno i misle se obogatiti. Srijedom je malo šuplje. Nedjeljom bude ljudi i nešto se i proda. Nema ti pravila. Ovo je sajam svega i ničega. Danas sam pokrio trošak', zadovoljno nam objašnjava.

'Imaš tu ljudi koji pojma nemaju što prodaju'

A kod njega ima svega, od rashodovanog košarkaškog koša, preko staklenke boce Pepsija od litre, dok se popularno piće još punilo u njih, pa do plišanog konjića na njihaljci.

Iza njega su godine trgovine na sajmu o kojem je 2016. pisao i britanski The Guardian. Pitamo ga što je najskuplje što je prodao. Nakon kraćeg razmišljanja navodi – starine.

'Ovi starinski vlakići igračke. Znaš one željeznice što ljudi skupljaju? To sam jednom prodao za dvije tisuće kuna', objašnjava nam. Dok razgovaramo, u priču se uključuje gospodin, kojega Mirko oslovljava s Brko, i napominje da ono najvrjednije ode rano ujutro.

'Imaš tu ljudi koji pojma nemaju što prodaju. Skupe s otpada, donesu i prodaju, a i ne znaju što imaju. To onda upućeni prodavači odmah prepoznaju i kupe to odmah ujutro. Zato ja dođem oko sedam', otkriva nam strategiju Brko, ali dodaje da u srijedu nije baš nešto pazario.

Ima li inflacije na sajmu, pitamo Mirka.

'Ima, ima. Evo, neke stvari poskupile su s kune na dvije. Sto posto otišlo gore. Nezabilježeno', napominje cinično, vidno dobro raspoložen.

'Tri za deset, tri za deset', uzvikuje prodavačica, a nama na pamet pada pitanje kako će to izgledati kada uvedemo euro. Hoće li smanjiti količinu pa će biti 'dva za euro' ili će vikati 'tri za euro i 32 centa'.

'Znaš što, kad već pitaš, o tome sam jutros razmišljala. Nemam ti pojma. I nisam jedina, ima nas još koje mori to pitanje. Ako ću preračunavati i izvikivati, zvučat će glupo, a ako zaokružim, bit će previše. Ne mogu staviti euro kad je euro ono sedam i pedeset i nešto kuna, a ja sve prodajem po tri kune. Ako stavim 50 centi, to je opet više od tri kune. A i ako vičeš 'sve za 50', to zvuči puno. Mislim, 50 je više od tri. To ti je psihologija u ljudi. Nemam pojma što ću, ali valjda nešto oću', šireći ruke govori nam Sanja.

'Ovdje su cijene uvijek zaokružene'

Prema izlazu srećemo Snježanu i Veru. I one imaju staža na Hreliću. Srijedom su ovdje, kako su nam objasnile, da se podruže. Vera je Poljakinja iz Krakova. Štulićevi stihovi 'poljski jantar, narukvice, Volođine čuke, šiber u pol cijene, papa Woytila i ja' ovdje ponovno postaju aktualni. Ima i kod Vere svega, ali nije od velike priče. Snježana je raspoloženija. Čim smo se predstavili, pokazuje nam mobitel. Tportal je na zaslonu.

'Nedjeljom ima više posla, ali tada nisam na ovom mjestu. Držim štand s vojnom opremom na drugu stranu', pokazuje nam rukom.

Napominje da kupaca za to još ima.

'Lovci, ribolovci i sve više ovi što se bave airsoftom. Ima kupaca, ali sve manje. Doduše, meni ni ne treba puno. Dobro je i ovako. Dok nismo ušli u EU, bilo je bolje', mišljenja je.

Razgovor nas logično vodi na euro i njegovo uvođenje početkom iduće godine.

'Ovdje su cijene uvijek zaokružene. Kako će izgledati kad dođe euro, vidjet ćemo. Valjda će se opet zaokružiti', smijući se dodaje.

Iako nije ni jedanaest sati, prodavači se polako pakiraju. Više je gledača nego kupaca. Slab dan na sajmu. U nedjelju će, ako vrijeme bude lijepo, biti bolje, vjeruju.