'Ukrajina Rusija.

Ponovno se stvara psihoza u javnosti, kao i prije 8 godina kada sam pred Božić 2013. – ne znam koji već put – poslana da ispratim prosvjede u glavnom gradu Ukrajine.

Julija Timošenko, dopadljiva političarka, vjerna neobičnoj frizuri, lijepa izgleda i britka jezika, bila je u zatvoru. Na glavnom trgu komešao se narod. Javljala sam kako nema šanse da se ponovi „Narančasta revolucija“, ikona im je u zatvoru a ljudi na cesti čine se kao ljudi bez stvarne političke snage.

I tako iz dana u dan.

Primjećivala sam tek da se scenografija na glavnom trgu gdje su se okupljali u većem ili manjem broju - upotpunjuje. S vremenom, dovukli su bačve, palili vatru, postavili šatore, donijeli razglas, bilo je hladno i samo sam čekala da me povuku doma, u mirniji dio Europe. Jedan dan stigao je američki izaslanik. U mene se uvukla jeza. Privatno sam komentirala da će se situacija zakomplicirati, ali javno ne jer bilo bi to i za najnadobudnijeg novinara u tom trenutku prehrabro.

Počeli su dani u kojima su se diplomati izmjenjivali, prosvjednici su postajali po filmskim kriterijima sve atraktivniji, Ukrajina je tonula u sve dublje financijske neprilike koje su bile jedan od ključnih problema. Sjećam se, iz Brisela su ih mamili financijskim paketom koji je svima izgledao šašavo i na dugom štapu. Onako intimno, pitala sam se iz dana u dan što to Merkel radi?

Moskva je ostavljala ozbiljniji dojam. Njihov paket je obećavao novac i brzinu koja je njima trebala. Što je bila istina s Moskvom, tko sam ja da procjenjujem ali to je ono što sam bilježila kao službeni stav dvije točke moći. Odnosno – tri…

Tadašnji predsjednik Janukovič, iskazao je sklonost istočnom rješenju, što je za njega - na Zapadu doživljenog kao proruski orijentiranog – bio zadnji čavao u lijesu političke smrti.

Još malo se koprcao. Čak je pod pritiskom diplomata koji su stizali u Kijev kao na traci i pristao na djelomični ustupak dijela ukrajinske javnosti da te godine u jesen raspiše prijevremene izbore. Nekako s objavom te vijesti, pod posve nerazjašnjenim okolnostima poubijani su ljudi koji su mjesecima prosvjedovali u glavnom gradu Ukrajine. Nitko se te noći tome nije nadao. Kao grom iz vedrog neba.

Bio je to okidač za rat.

Za malo svjetskih gradova koje sam prošla usudim se reći da mi nisu sjeli, ali Kijev mi je tih mjeseci bio užasan, nekako hladan ne samo zbog zime, a kada mi je rečeno da „selim“ u Donjeck, pitala sam se „ima li Boga“. Nakon goreg još gore.

No, grad me oduševio na prvu. Čistoćom, kulturom življenja…Tamo sam dočekala i rat.

Jednog jutra, u Slavjansku, kojeg su u svijetu nazvali „uporištem separatista“ bila sam jedna od rijetkih ekipa a neki tvrde i jedina koja se uspjela prvog dana oružanih sukoba probiti kroz višestruke obruče vojnih snaga. Proruski orijentirani pobunjenici, ti „izaslanici ruske moćne sile“ bili su opasni samo zbog svoje dezorijentiranosti i nepredvidljivosti, ali izgledali su kao glineni golubovi u odnosu na ukrajinsku vojsku opremljenu „po zadnjoj svjetskoj modi“ (što se vidi i u reportaži, nakratko, ilegalno snimljeno).

Razgovarala sam s ruskim življem. Malo su plakali a malo se pozivali na dogovor iz 1990. kojim je kažu obećano da se NATO – uime mira – neće širiti dalje na Istok i stvarati nervozu Rusiji. Naime, kada pogledate kartu, od sjevera prema jugu, samo su Bjelorusija i velika Ukrajina dolje do Krima ostale karike nespojenog NATO lanca na granici s Rusijom.

Putin je brzo riješio Krim i dalje vam je sve više-manje poznato.

Hoće li ovoga puta krenuti ozbiljnije, teško je reći. Ljudska ludost nema granica, međutim zima ulazi u svoj drugi dio. Ako biste mene pitali – neće. Eventualno, bit će to repriza uzajamnog maltretiranja, gdje običan narod plaće, diplomati umišljaju da imaju neki smisao, miševi se vrte kao i lešinari i čekaju svoju korist, a Putin sjedi u srcu Moskve i hladno analizira.

Baš kao i u Siriji.

I to sam pratila.

Ispisana povijest u obratima kojima se mnogi nisu nadali…', napisala je Mirjana Hrga na Facebooku.