Nije posrijedi prvi posjet nekog hrvatskog poglavara zemljama Južne Amerike. Osim Franje Tuđmana, koji je posjetio i Čile i Argentinu, u službenom posjetu Čileu 2005. godine boravio je predsjednik Stjepan Mesić, a premijer Zoran Milanović u toj zemlji bio je početkom 2013. godine, dok je u Brazilu boravio tijekom Svjetskog prvenstva u nogometu 2014. godine, na poziv tadašnje predsjednice Dilme Rousseff jer je naša reprezentacija bila u istoj skupini s domaćinima.

Tuđman je u Argentini bio u prosincu 1994. godine, dok je u našoj zemlji još trajao rat. Tada je posebno zahvalio tadašnjem argentinskom predsjedniku Carlosu Menemu na svemu što je njegova zemlja napravila za Hrvatsku i Hrvate.

'Pružili ste samo na kraju Drugog svjetskog rata utočište za tisuće Hrvata, a bili ste jedna od prvih zemalja koja je priznala Hrvatsku', pisala je tada Slobodna Dalmacija da je izjavio Tuđman.

Zanimljivo je to da je Menem mnogo godina kasnije osuđen na 7,5 godina zatvora zbog prodaje oružja Hrvatskoj i Ekvadoru od 1991. do 1995., dok su se dvije zemlje nalazile pod međunarodnim embargom na uvoz oružja.

Argentina

Hrvati su se prije rado iseljavali u Argentinu jer je zemlja mnogo obećavala zbog mnogih rudnika srebra koji su pronađeni i po kojima je dobila i ime. Upravo ti rudnici su utemeljili početni brzi razvoj Argentine, koja se u nedostatku radne snage obratila mnogim europskim narodima, pa tako i Hrvatima.

Procjenjuje se da u Argentini živi oko 250.000 pripadnika građana s hrvatskim porijeklom koji su se u nju u većem broju počeli doseljavati već polovicom 19. stoljeća. Prvi sigurni povijesni podaci postoje za hrvatskog isusovca Nikolu Plantića, a on je na područje tadašnje Argentine došao 1748. godine, navodi se na portalu hrvatiizvanrh.hr. Među prvim našim doseljenicima bio je građevinski poduzetnik Buratović, rodom s otoka Hvara, koji je prvi postavio telegrafsku vezu između Buenos Airesa i Rosarija.

Drugi val doseljavanja, brojniji od prvog, zbio se između Prvog i Drugog svjetskog rata. U toj etapi također su bili najbrojniji iseljenici iz hrvatskih primorskih krajeva, ali su u njoj sudjelovali i iseljenici iz Banije, Like, Korduna, Slavonije, Srijema, Hercegovine i sjeverne Bosne.

No Hrvati su u prvom i drugom valu useljavanja u Argentinu bili upisivani u evidencijama svoje nove domovine ne samo kao Hrvati, već i kao Austrijanci, Mađari, Slaveni, Dalmatinci, Jugoslaveni, što je bio odraz tadašnje situacije u kojoj se nalazila matična zemlja.

Treći i posljednji val bio je poslije Drugog svjetskog rata, između 1945. i 1956., kad je u Argentinu došlo oko 20.000 Hrvata, političkih emigranata od kojih su u velikom broju bili pripadnici ustaškog pokreta i njihovih obitelji. Danas u Argentini ima Hrvata na vrlo važnim društvenim položajima. Važno je spomenuti da hrvatski potomci još nisu toliko asimilirani kao u ostalim zemljama Latinske Amerike i postoji i dalje vrlo visoka svijest o pripadnosti hrvatskom narodu.

Krovna udruga argentinskih Hrvata u veljači 2016. godine, primjerice, održala je prosvjed protiv potpredsjednice Hrvatskog sabora te bivše prve potpredsjednice Vlade i ministrice vanjskih i europskih poslova Vesne Pusić pa su je proglasili personom non grata za Hrvate u toj zemlji jer ih je razbjesnila izjavom o Bleiburgu.

>>Vesna Pusić izjavom o Bleiburgu razbjesnila Hrvate u Argentini

Ne treba posebno isticati to da je u Argentini utočište nakon poraza u Drugom svjetskom ratu pronašao ustaški poglavnik Ante Pavelić, a tamo se skrivao i Miro Barešić, čiji je prije dvije godine otkriveni spomenik u Dragama pored Pakoštana izazvao kontroverze u hrvatskoj javnosti te negodovanje srpskih i crnogorskih vlasti. Iz Argentine su u Hrvatsku kao djeca iseljenika stigli i bivši hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Davor Ivo Stier te novinar i publicist Drago Pilsel, a spomenimo i da je tamo živio poznati pjesnik Boris Maruna.

Hrvatske korijene imao i bivši argentinski, nažalost prerano preminuli predsjednik Nestor Kirchner, a u medijima se pisalo da hrvatske krvi ima čak i legendarni argentinski nogometaš Diego Armando Maradona.

Zagrebački Centar za kriminalistička vještačenja MUP-a Hrvatske od 1977. nosi ime po Ivanu Vučetiću, zapravo Juanu Vucetichu, Argentincu hrvatskih korijena koji je prvi, kako navodi Hrvatska enciklopedija, spoznao vrijednost uzimanja otisaka prstiju radi identifikacije te ga počeo primjenjivati, a osnovao je 1891. Službu za identifikaciju u La Plati. Desetoprstni sustav identifikacije, nazvan argentinskim ili Vučetićevim sustavom, službeno je uveden u Argentini 1902., a potom i u drugim zemljama.  

Čile

Procjenjuje se da u Čileu živi oko 200.000 osoba hrvatskog podrijetla, oko 1,3 posto stanovnika te zemlje. Riječ je o trećoj, četvrtoj, u pojedinim slučajevima i petoj generaciji potomaka hrvatskih doseljenika. Većinom je riječ o osobama koje samo jedno od njihova dva prezimena povezuje s hrvatskim korijenima i koje su potpuno asimilirane. Pripadnici prve generacije doseljenika gotovo su izumrli, a novih doseljenika gotovo i nema.

Prvi Hrvati koje možemo smatrati iseljenicima stigli su u Ognjenu zemlju privučeni zlatnom groznicom početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća. Razočarana u tom smionom pothvatu, većina doseljenika napustila je posao nastanivši se u Punta Arenasu i Porveniru na prostranim posjedima (estancias), gdje je bilo dosta mogućnosti zaposlenja u ekstenzivnom stočarstvu (ovce i rogata stoka), navodi se na stranici hrvatiizvanrh.hr.

>>> Što je Milanović spoznao u Čileu

Sljedeći veći val emigracije iz Hrvatske u Čile zbio se početkom 20. stoljeća, kad je filoksera (trsov ušenac) na otoku Braču uništila vinograde i otjerala u svijet dobar dio seoskog pučanstva koje je pojačalo hrvatske naseobine u krajnjim točkama Čilea, od Punta Arenasa do Arice.

>>> Na jugu svijeta pronašao sam 'naše'; tvrde da imaju najveći hrvatski grb

Mnogo obitelji hrvatskih iseljenika kasnije se preselilo u čileanski glavni grad, tako da danas najveći broj hrvatskih potomaka u Čileu živi upravo u Santiagu. No prisutnost hrvatskih potomaka, odnosno njihov udio u stanovništvu Punta Arenasa (danas broji oko 60.000 hrvatskih potomaka) i Antofagaste mnogo je izraženiji. Nešto je manja hrvatska zajednica u Iquiqueu, a relativno skroman broj osoba hrvatskog podrijetla živi u Sereni, Concepcionu i Vini de Mar, iako ih se praktički može pronaći na cijelom području Čilea.

Većina hrvatskih iseljenika u Čileu pripada visokoobrazovnoj skupini stanovništva. Hrvati se općenito smatraju uglednom useljeničkom skupinom koja ima svoje predstavnike i u izvršnoj, zakonodavnoj i sudskoj vlasti, u kulturi, umjetnosti, obrazovnom sustavu, crkvenoj hijerarhiji, poduzetničkim krugovima, navodi se na stranici hrvatiizvanrh.hr.

Najpoznatiji predstavnik hrvatske čileanske zajednice su pripadnici obitelji Lukšić, s kojima će se predsjednica Grabar Kitarović i sastati tijekom boravka u Čileu. Lukšići su najbogatija obitelj u Čileu i, prema Forbesu, 'teški' su 16,4 milijarde dolara. Bogatstvo su izgradili na rudnicima bakra, a potom su biznis postupno širili. U Hrvatsku se Lukšići vraćaju početkom 1990-ih godina, na Tuđmanov poziv. Počeli su s pivom, kupivši Karlovačku pivovaru, da bi se kasnije prebacili na turizam. Vlasnici su Plave lagune, Istraturista i Jadranskih luksuznih hotela, tvrtki koje zajedno drže velik dio turističkog kolača u zemlji.

Brazil

U Brazilu, za razliku od Čilea i Argentine, živi manji broj hrvatskih iseljenika. Pretpostavlja se da ih je oko 20 tisuća.

Hrvatsko iseljeništvo je u Brazil stiglo u dva vala. Prvi val useljavanja zbio se početkom 20-ih godina prošlog stoljeća, kad je Brazil trebao poljoprivredne radnike pa je tamošnja vlada financijski pomagala useljavanje. Najveći broj tih doseljenika stigao je iz Dalmacije i Istre, ali bilo ih je i iz drugih hrvatskih krajeva. Uglavnom su naselili državu Sao Paolo i istoimeni grad.

>>> Što je Zoran Milanović naučio u Brazilu

Poslije Drugog svjetskog rata u Brazil je došao izvjestan broj naših političkih izbjeglica. U toj zemlji živi sve manji broj Hrvata rođenih u Hrvatskoj, a stasa već četvrta generacija njihovih potomaka. Uglavnom su nastanjeni na području megalopolisa Sao Paola i istoimene države, ali u manjem broju može ih se naći i u Rio de Janeiru, Curitibi, Rio Grande do Sulu, Belo Horizonteu, Recifeu i Braziliji, no pojedinaca ima po čitavom Brazilu.

Za obje skupine useljenika je karakteristično to da su im se potomci asimilirali u brazilsko društvo i zaboravili hrvatski jezik, a većinom imaju srednji ili visok status obrazovanja.