U svijetu se svake godine ubije gotovo milijun ljudi, što je jedan čovjek svakih 40 sekundi. U Hrvatskoj se brojka posljednjih godina zadržava na 620 do 630 slučajeva, što nas svrstava u europski prosjek. Prema najnovijim podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ), u 2017. život si je oduzelo 635 ljudi, od čega 475 muškaraca i 160 žena. Pritom je broj samoubojstava prošle godine u Koprivničko-križevačkoj županiji porastao za čak 94,4 posto.

Generalno, od 1990. u Hrvatskoj je prisutan trend pada samoubojstava, ali istovremeno u zadnje vrijeme raste broj mladih sa suicidalnim rizikom. U 2016. tako je zabilježeno pet pokušaja samoubojstva djece do 14 godina i nijedno izvršeno, a prošle godine bilo je čak 14 pokušaja, od čega i jedan suicid. Brojka je u stvarnosti sigurno veća, kaže psihijatar Ante Bagarić iz Klinike za psihijatriju Vrapče.

'Velika je stigma na samoubojstvu i ljudi se srame prijaviti slučajeve u svojoj obitelji pa mnogi pokušaji, nažalost, ostaju službeno neregistrirani. Izuzetno je važno da se ovo promijeni jer moramo imati pravu sliku stanja, a i zato da ti mladi ljudi u teškoj situaciji ne moraju svoju ionako malu energiju trošiti na prikrivanje problema', upozorava doktor Bagarić.

Broj samoubojstava u zemlji se smanjio dijelom i zbog rada psihijatrijskih i svih ostalih nadležnih službi, smatra Bagarić, ali stanje je još uvijek daleko od dobrog.

'I dalje je broj samoubojstava u Hrvatskoj prevelik. Počevši od Ministarstva zdravstva, trebamo još mnogo ulagati u poboljšanja na ovom području, prije svega na edukaciju ljudi o tome kako prepoznati rizike za suicid, čega škole trebaju biti sastavni dio. Nije da se ništa ne radi na ovom planu, ali bitno je istaknuti da se dodatnim i zaista malim ulaganjima može puno toga postići', upozorava doktor Bagarić.

Hrvatska bez strategije za borbu protiv suicida

'Hrvatska je zemlja Trećeg svijeta kad je u pitanju emocionalni razvoj i mentalno zdravlje njenih građana', komentira stanje u državi Tin Pongrac, predsjednik udruge Životna linija za pomoć suicidalnim i depresivnim osobama. 'Među zaostalijim smo zemljama i u odnosu na susjedstvo jer još uvijek nemamo Nacionalnu strategiju za borbu protiv suicida koja bi značila sveobuhvatne programe prevencije od najranije dobi - jačanje civilnog društva koje se bavi edukacijom o mentalnom zdravlju, kao i uključivanjem obrazovnih ustanova u poticanju odgoja samopouzdanih i suosjećajnih mladih osoba', objašnjava Pongrac.

'Lagani pad stope samoubojstva u Hrvatskoj osobno pripisujem antidepresivima poput Zolofta i Prozaca, koji su sveprisutni, a pomažu da ne dođe do toliko teških depresija koje vode suicidu. To je, međutim, prilično kemijsko i tek djelomično rješenje. Drugi dio čine razne psihoterapijske metode za koje je kod nas sve manje resursa. Imamo situaciju da je besplatnu psihoterapiju nemoguće dobiti, a javno zdravstvo više jednostavno ne funkcionira tako da je ozbiljno pruža. Moguće je nakon mjesec-dva čekanja na uputnicu dobiti termin jednom mjesečno, a privatno sat razgovora stoji od 300 kuna prema gore, što si mogu priuštiti tek neki, privilegiraniji. Liječenje se za većinu na koncu svede na lijekove', kaže Pongrac, dodajući da je čitavo društvo sve manje empatično.

Empatija je poput talenta - ne uči se, ali se može upiti

'Kaže se da riba smrdi od glave i ljudi u Hrvatskoj jednostavno imaju sve manje suosjećanja jedni za druge zbog niza negativnih društvenih trendova, poput gospodarske krize i izrazitog materijalizma. Psihoanalitički govoreći, kao društvo smo u regresiji, vratili smo se na primitivnije oblike ponašanja, kriminal postaje mainstream, sve je više agresije u privatnom i javnom prostoru, klanova, plemena i njihovih borbi. Mladu generaciju možemo formirati da postane kvalitetnija jedino tako da starije potaknemo da rade na sebi jer empatija je poput talenta, ne uči se, ali se može upiti iz kvalitetne okoline, obiteljske, školske, poslovne', tvrdi Pongrac, dodajući da je prijeko potrebno raditi na unapređenju humanih tehnika pomaganja i psihoterapije u zajednici, na 'pradavnim oblicima empatijskog ponašanja', poput razgovora i međusobnog slušanja.

'Ulaže se u po meni neke puno manje važne stvari, umjesto u kvalitetu življenja i mentalnog stanja nacije', upozorava Pongrac, koji je udrugu Životna linija pokrenuo 2013.

'Zahvaljujući donaciji, u početku sam na dežurstvu imao zaposlene dvije radnice, ali sam taj izvor prihoda u međuvremenu izgubio, a novi, bilo privatni, bilo javni, nisam uspio naći. Tako da zadnje dvije godine radimo čisto volonterski, ali se borimo kako znamo', kaže Pongrac, čija je udruga prošle godine posebnom akcijom prvi put obilježila Svjetski dan prevencije samoubojstava 10. rujna. Duž zagrebačkog Mosta slobode postavili su lampione, u onom broju koliko se ljudi u zemlji 2016. ubilo, a isto će napraviti i ove godine. Volonteri će 365 svijeća početi paliti u 17 sati, a kod mosta će se zadržati do noćnih sati, kako bi svima kojima to trebaju bili na raspolaganju za informacije i razgovor.

Udruga Životna linija uskoro namjerava pokrenuti i volontersku grupu koja će funkcionirati po principima psihoterapijske analize, a u kojoj će emocionalnu potporu besplatno pružati osobama s depresijom i drugim psihičkim poteškoćama poput anksioznosti.

Mentalno zdravlje je puno više od izostanka mentalnih bolesti!

Pongrac od trenutno prisutnih programa, prije svega za podršku mentalnom zdravlju mladih, ističe osobito inicijativu BoliMe koju su 2014. pokrenuli profesorica filozofije, etike i hrvatskog jezika u Prvoj gimnaziji u Zagrebu Marina Vitković, glumac Adrian Pezdirc, filmska redateljica Judita Gamulin i produkt-dizajnerica Draga Komparak. Jedan od njihovih dosadašnjih projekata je 'Osjećam. - mentalna higijena i emocionalna pismenost mladih', usmjeren na aktivnu promociju i afirmaciju mentalnog zdravlja mladih. Na pitanje koliko se u Hrvatskoj na ovome općenito radi, Marina Vitković upozorava da je vrlo važno na početku detektirati 'predvorje problema'.

'Potrebno je temu mentalnog zdravlja u Hrvatskoj, a i svijetu, staviti u širi društveni kontekst neznanja, neinformiranosti, straha, srama i tabua. Logično, takva kontekst generira stav izjednačavanja mentalnog zdravlja s mentalnom bolešću. Tu dolazimo do ključnog problema koji navodi na potpuno krivi trag što produbljuje civilizacijski utaban strah i sram kada govorimo o mentalnom ili duševnom stanju čovjeka koji ne može i ne smije biti reduciran na medicinski faktor jer ga nadilazi kompleksnost teme. Zaboravljamo na nijansiranje života u oprečnostima zdravlja i bolesti. Mentalno je zdravlje puno više od izostanka mentalnih bolesti! Naš je zadatak to neprestano ponavljati kako bismo tek stvorili temelje da jasnije i glasnije progovorimo o mentalnom zdravlju i njegovu njegovanju – jer o nečemu toliko važnom možemo i smijemo govoriti samo ako to cjelovito razumijemo', objašnjava Vitković i dodaje da 'opet, civilizacijski, zdravlje očito razumijemo kao bolest jer ćemo i u slučaju tjelesnog zdravlja djelovati tek kada se bolest pojavi'. Prevencija je pritom ključna riječ, tvrdi, a prethodi joj dobra promocija.

Što s mladima? Gdje je usavršavanje emocionalne pismenosti?!

'Kada sve to suzimo na djecu i mlade u kontekstu mentalnog zdravlja, zaključak je da se radi nedovoljno, bez strategije, bez resursa, a na svakom koraku vrište iskustvene i znanstvene potvrde da mladi čovjek u jednakoj mjeri treba biti izložen i učenju informatike i učenju brige o sebi, kako brige o svom tjelesnom zdravlju, tako i brige o svom duševnom zdravlju', ističe Vitković te dodaje da mladi, kad im se ponude sadržaji koji 'potiču usavršavanje njihove emocionalne pismenosti, koji promiču važnost mentalne higijene, koji pozivaju na rano traženje pomoći, prigrle ih bez propitkivanja, često tiho i samozatajno, koliko si tko dopusti upliv'.

'Svjesni su da u vršnjačkom presjeku postoji opravdana potreba za životnim vještinama pomoću kojih se može naučiti jačati vlastita otpornost i bolje povezivanje sa samim sobom. Preventivni programi bit će ključni u svim budućim obrazovnim i zdravstvenim strategijama i BoliMe sustavno radi na tome da takvu očekivanu budućnost učini sadašnjošću mladih ljudi', kaže Marina Vitković.

Prepoznavanje znakova upozorenja

'U Hrvatskoj strahovito puno ljudi treba pomoć', upozorava Tin Pongrac. 'Svatko barem jednom tijekom života ima neku emocionalnu poteškoću. Krize su sasvim normalne u svijetu prepunom objektivnih izazova i stresova na koje su osobito osjetljivi nježniji, osjećajni ljudi, koji su zapravo bolji, kvalitetniji dio društva. Suicid je pritom krajnji čin autoagresije, nešto što naprave oni koji nisu agresivni prema drugima, nego prema samima sebi. Jednom kad uspiju u tome da se ubiju, nepovratno su izgubljeni, a ono najvažnije - linija između odluke da si oduzmu život i da ga nastave jako je tanka. Mala intervencija može prevagnuti da ih se sačuva. Većina suicida može se prevenirati', upozorava Pongrac, dodajući da je Životnu liniju osnovao jer su mnogi kvalitetni ljudi iz njegova okruženja imali psihičkih teškoća, inače među najvažnijim čimbenicima rizika za suicid (depresija, bipolarni poremećaji, poremećaji ponašanja i sl.).

'Depresija je apsolutno nešto što se treba uzeti ozbiljno u kontekstu suicida, a pažnju posebno treba obratiti na povlačenje iz društva, nisku razinu aktivnosti i uopće energije te na nagle promjene raspoloženja', upozorava Pongrac, a isto ističe i doktor Bagarić.

'Povlačenje u sebe važan je znak upozorenja. Ljudi sa suicidalnim tendencijama skloni su ovome kad ne pronađu odgovarajuće putove komunikacije. Počinju izbjegavati druženja s obitelji, na poslu i općenito u svojoj životnoj i radnoj okolini. Krivo ih je zbog toga napadati i tjerati da se otvore ili trgnu', kaže Bagarić te kao prvi znak upozorenja navodi autodestruktivne izjave ili ponašanja.

'Suprotno uvriježenim predrasudama, to što netko govori o samoubojstvu ili o ljudima koji su se ubili ozbiljan je znak upozorenja. Također, ako spominje bilo kakav oblik samoozljeđivanja ili se samoozljeđuje. Na ovaj način suicidalne osobe šalju poruku za pomoć, očekujući spas od svoje okoline. Vrlo je malo onih koji će se ubiti, a da o tome neće prije toga govoriti. Problem je to što većina ljudi bez autodestruktivnih tendencija to ne prepoznaje i reagira krivo - ili osobu ne shvaća ozbiljno, pa čak stvar okrene na šalu, ili reagira agresivno jer se plaši takvih priča i ponašanja ili pak racionalizira, objašnjava, primjerice time da osoba koja se želi ubiti ima sve u životu i slično. U svakom slučaju, riječ je o neadekvatnoj pomoći jer ljudi uglavnom nisu utrenirani kako reagirati na nekoga tko pokazuje suicidalne tendencije', objašnjava doktor Bagarić.

Mala pomoć može sačuvati život

Na pozive suicidalnih i depresivnih ljudi u udruzi Životna linija volonteri ne dijele savjete, kaže Pongrac.

'Kad vam se javi osoba koja je u teškom emocionalnom stanju, najvažnije ju je prvo saslušati. Jedna od osnovnih psihoanalitičkih tehnika su slobodne asocijacije, pri čemu pacijent govori ono što mu je u tom trenutku na duši, što ga najviše opterećuje. Ako se u taj tijek misli intervenira, on bi se mogao baviti nekim manje bitnim stvarima i ne obraditi ono što ga stvarno muči. Zato u psihologiji postoji tehnika aktivnog slušanja, kad se nekoga pozorno sluša, s iskrenim interesom i empatijom. To nevjerojatno puno pomaže. Proučavana je učinkovitost raznih psihoterapeutskih tehnika i svima je zajedničko uglavnom to da je empatijski dio (saslušati) važniji od intervencijskog. I u obitelji, u partnerskim odnosima, među prijateljima, svugdje se vidi koliko je važno imati nekoga tko će vas saslušati i suosjećati. Zato se u udruzi želimo pobrinuti da to dobiju i oni koji možda trenutno intimno nemaju nekoga na koga u ovom smislu mogu računati, a koji ne mogu platiti stručnu pomoć', tvrdi Pongrac, dodajući da nije slučajno to što većina psihoterapeuta sastanak s pacijentom počinje pitanjem 'kako ste' ili 'kako se osjećate'.

'Od toga može krenuti svatko među svojim bližnjima, dakle pitati i saslušati, a suzdržavati se od davanja savjeta jer su oni ili beskorisni ili čak kontraproduktivni. Mogu osobu koja vam se obratila otjerati od vas, čime se gubi kanal komunikacije koji je prijeko potrebno sačuvati. Jednostavno, budite tu i pružite pozornost onome tko ju treba', kaže Pongrac, a i doktor Bagarić smatra da osluškivanjem bližnjih možemo puno pomoći.

'Ako za nekoga iz vašeg okruženja znate ili sumnjate da je suicidalan, pristupite mu uz male oblike podrške, uzmite ga za ruku i odvedite na ručak, primjerice, jer te osobe za tim najčešće žude, mada se čini da se opiru. Obitelji mogu inzistirati na zajedničkoj večeri i druženju. Zapravo, svaki čovjek za osobu sa suicidalnim tendencijama može puno napraviti', kaže doktor Bagarić.

Za mlade tvrdi da je problem u tome što je virtualni svijet preuzeo glavninu komunikacije i da je stoga jako važno da odrasli, članovi obitelji i učitelji te nastavnici rade na otvaranju i drugih kanala, što mogu biti najjednostavniji izleti u prirodu, bez mobitela. Istovremeno, upozorava doktor, odrasli ne smiju ignorirati kanale koje mladi koriste, nego se trebaju i sami priključiti te aktivno sudjelovati u tim oblicima komunikacije.