Ako je netko od vaših prijatelja očekivao da će prosvjednici iz Savske 66 nakon razgovora s premijerom i ministrima razmontirati svoj šator i napokon otići kući, imajte ga u vidu kao jamca za kredit. Čak ni nakon prilično srdačnog rastanka u zgradi Vlade i međusobnog uvjeravanja tipa ja nisam barbar, ti nisi nenarodna', sve je isto k'o i lani. A, evo, i lipe cvatu. Samo što nisu.

Toliko toga je rečeno u dva sata, a u jednom trenutku uključila se i gospođa Glogoški, ali zapravo nismo čuli ništa novo. Čak nam novost nije bila ni izjava Đure Glogoškog kako se boji za svoj život. Naime, izjavio je Glogoški to u ovih pola i nešto prosvjedne godine ne jednom, javno, pred šumom mikrofona i svjetlima kamera. Izjavio je to i u noći kada se, neposredno pred intervencijom policije, skupa s ostalim 100-postotnim invalidima i prosvjednicima 'spontano' povukao u unutrašnjost crkve sv. Marka.

Iracionalni strahovi Glogoškog su - iskreni

Sudeći po izostanku potpitanja (tko će ga ubiti, zašto će to učiniti, otkud Đuri takve informacije), čini mi se da nitko od nazočnih novinara nije ozbiljno shvatio ove prijetnje. Samim tim, ni Đurine strahove.

No iako je u brojnim situacijama gospodin Glogoški pokazao kako mu manipuliranje emocijama drugih ljudi nije strano, u konkretnom slučaju ne treba sumnjati u njegovu iskrenost. Dapače, te večeri je Đuro Glogoški bio duboko uvjeren da je njegov život u ozbiljnoj opasnosti, a da su ispred vrata crkve sv. Marka poredane horde neprijatelja i krvoloka koje će ga pred očima četiri milijuna Hrvata, u direktnom prijenosu prikovanih pred TV ekrane, pregaziti i potom rastrgati.

Dakle, nakon što je svjesno prekršio važeće zakonske odredbe o prosvjedima i okupljanju na svega nekoliko metara od ulaza u Sabor i Vladu, nakon što je odlučno i prilično samouvjereno preko megafona, u maniri pravog vođe, pozvao policiju da otkaže poslušnost Vladi i ministru, njegovo samopouzdanje je naglo isparilo, a smrt mu je iskesila svoje ružno lice.

Dobro, moguće je da sam malo pretjerala s unošenjem drame, ali što dublje ulazim u ovu problematiku, sve sam više uvjerena da smo na korak od nje.

'Akcijski plan' vinkovačkog prosvjednika

Recimo to iz sasvim različitog kuta: 'Jedna od zamisli je bila da, ako nas bude dovoljno, jedna grupa zauzme Ministarstvo branitelja, druga grupa zauzme MUP, a treća da okruži Markov trg te da pohvatamo policajce i vežemo im ruku za nogu lisicama. Bilo je prijedloga i za Molotovljeve koktele, no kako je ta zamisao bila nešto radikalnija, a nismo znali jesu li potegli oružje na nas, ostavili smo to po strani. Ali ne trajno odbačena.'

Ne, nije to ulomak iz moje buduće priče ili romana. To je zabilješka branitelja I. iz Vinkovaca, dostupna na njegovom blogu (koji namjerno neću linkati). Napisao ju je nakon povratka sa zagrebačkih prosvjeda. Poziv za pomoć suborcima upućen je putem društvenih mreža i internetskog braniteljskog radija, odakle se odašiljao uz budnice i borbene taktove (najčešće uz Thompsonovu glazbu i 'narodne' pjesme poput 'Spustila se gusta magla').

Ekipa oko našeg junaka nije imala vremena ni pričekati organizirani prijevoz autobusom, nego su uspjeli nažicati nešto kuna za gorivo i krenuli u boj osobnim automobilom. Kao u neka slavna vremena. Jureći 130 km/h putem Zagreba, bili su ponovno živi. Napokon je došao i taj dan kad će nam Hrvatska biti opet slobodna.

Kako se to od heroja postaje antiheroj, a od branitelja terorist s plinskom bocom ili planom za zauzimanje zgrada državnih institucija? Kako to policija postaje 'milicija', a policajci 'arkanovci', 'četnici' i 'zvezdaši koje treba zavezati lisičinama za vlastite noge'? Sve same bešćutne ubojice Đure Glogoškog i otimači Josipa Klemma? Kako dođe do toga da te svećenik podrži u stanju (auto)destrukcije i loših emocija, pa i mržnje? Kako se od zdravog čovjeka postaje dio bolesnog kolektiva i tko je tome kriv?

A oboljeli smo kao kolektiv. Posebno njegov najranjiviji dio. Onaj koji su jednom invalidima napravile granate, a drugi puta nepromišljene odluke države za koju su se borili. Pojednostavljeno, učinili smo to mi.

Mirovina i bezbrižnost im je upropastila život

Tisuće ljudi u naponu mladosti smo umirovili i tako im oduzeli priliku da životu daju istinski smisao. Umjesto da ih 'prisilimo' da se besplatno obrazuju, umjesto da ih 'gurnemo' bespovratnim kreditima u poduzetništvo i pustimo da se i dalje bore, mi smo im omogućili da svoj mirnodopski život nastave bez potrebe da ulože minimum truda za vlastito sutra.

Odvojili smo ih od brige za radno mjesto, od prigovaranja nervoznog šefa, od plaće koja bi sutra mogla izostati, a firma otići u stečaj. Odvojili smo ih od svakodnevnog dijeljenja radnog prostora s kolegama koji možda drugačije misle, ali se skupa s tobom raduju tvojim veseljima i tuguju zbog tvojih gubitaka. Onemogućili smo im da se istinski integriraju u društvo, istovremeno ih podržavajući u njegovanju mitova o braniteljima kao onima bez kojih ove države ne bi bilo.

Nakon toliko godina sad je kasno tako formiranom čovjeku objasniti da i bez nas ostalih, bez nas koji smo glasali na referendumu, bez nas koji smo pekli kruh, radili u tvornici cigareta, plaćali porez iz kojeg se kupovalo oružje i municija... ove države ne bi bilo. Niti bi bilo prilike da se oni izbore za nju.

Poštovanje traže, ali ga ne daju

Tolike godine getoizacije, guranja, ali i samodostatnog i samovoljnog izdvajanja iz tokova ovog društva i pozicioniranja u neke druge, paralelne kolosijeke dovelo je do toga da se ta populacija okreće isključivo sebi istom (identičnom ili barem podržavajućem), a protiv drugačijeg (drugo i drugačije doživljava se kao opasno i razarajuće) i da na izgrađenim zajedničkim platformama (udruge, radio, društvene mreže i portali) gradi čitav sustav iskrivljenih vjerovanja koji je u konačnici izgubio svaku vezu s realnošću.

Poštovanje traže, ali ga drugima ne daju. Optužuju za neprijateljstvo, a neprijateljski se ponašaju. Uvrjedljivi su, a lako vrijeđaju. Plaču za dostojanstvom koje i dalje sve dublje zakopavaju vlastitim iracionalnim postupcima.

Prerano umirovljeni ljudi, a osobito duboko traumatizirani ratnici, nemaju drugo nego se vratiti u vrijeme kad su bili važni, kad se bez njih nije moglo. U dane ponosa i slave.

Malo je njih kojima je takav obrazac potpuno stran. To su oni koji su našli spas u voćnjacima ili na plantažama lješnjaka, u planinarenju ili šetnji pasa. Oni koji imaju kapaciteta oduprijeti se induciranju skupine (i po cijenu da budu proglašeni izdajnicima) i kapaciteta za sublimaciju, pa vrijeme provode slikajući ili pišući, ostvarujući se na taj način.

Branitelj koji se 'liječi' gledajući prijenose srpskog parlamenta

Među tom manjinom su i oni kojima ništa od toga nije pomoglo u želji da se otrgnu iz rata, pa su se, kao jedan moj poznanik, okrenuli gledanju isključivo programa srpske televizije i zasjedanja njihovog parlamenta, umjesto našeg. Jer tako se do mile volje može ratovati sa starim neprijateljem i s ponosom i dalje slaviti veličanstvena pobjeda. Kad svjesno izbjegneš informaciju o tome da ti je vlastita država do guše u govnima, da ti suborci rade politički teatar od Kolone sjećanja i da, uvjereni da spašavaju državu, svojim postupcima rade upravo suprotno, i dalje si heroj Domovinskog rata.  

Ali junaci iz naše priče, ljudi s prosvjeda u šatoru u Savskoj 66 nisu našli izlaza iz klopke u koju smo ih gurnuli.

Tako je danas branitelj prosvjednik sam sebi istovremeno heroj i žrtva, dostojanstven i bez dostojanstva, a na njega iznevjerenog i poniženog okomili su se narodni neprijatelji. Oni koji mrze sve što je hrvatsko. S obzirom na to da se zna tko je u ratu bio neprijatelj, svatko onaj tko danas ne misli identično isti čas je markiran kao Jugoslaven, komunist, srbočetnik, oficirsko dijete i sl.

Pozicije su cementirane u 90-ima jer se izvan njih i mimo ratnih zasluga nemaju za što čvrsto uhvatiti. To je jedina blistava točka ili barem najblistavija: rat i pobjeda u njemu. Tko o tome ne govori s istovjetnim zanosom, udario je u samu suštinu čovjeka koji nema ništa drugo. Nijedan drugi identitet dovoljno snažan da mu ratnu epizodu ostavi tamo gdje joj je mjesto: u prošlosti.

Dehumanizacija neistomišljenika

I tako smo dobili skupinu ljudi koja duboko i iskreno vjeruje da je progonjena, da je Hrvatska u rukama neprijatelja, da su oni pravednici koji će ponovno spasiti Hrvatsku. I da je Sanader u HDZ ubačen od Udbe samo da bi bacio ljagu na tu domoljubnu stranku. Neprijatelj je ovoga puta postao vlastiti narod koji možda dijeli tešku sudbinu ove zemlje, ali ne dijeli stavove i mišljenja. Neistomišljenike se totalno dehumaniziralo (iako se taj proces događa i sa suprotne strane), što je dovelo do toga da su pojedinci samo na korak od acting outa. Na korak su da krenu u akciju i počnu se otvoreno ponašati kao da je stanje ratno. Sva ova paradiranja u odorama, prijetnje i verbalno zveckanje oružjem mogu postati sitnica. Strateg s planom za državni udar iz gornjeg dijela priče to nam dokazuje. A on nije usamljen.

Kako god, problem je naš. Imamo ga i on se neće riješiti inaćenjem, niti ad hoc potezima.

I da budem do kraja iskrena, on se neće riješiti ni da se ovog časa sjetimo ozbiljno pozabaviti njime. Voda je odavno prolivena. Propušteno je to vrijeme kad se ljude moglo, manje ili više, bezbolno integrirati.

U ovoj krizi, prije svega ekonomskoj, više nemamo ni realnih kapaciteta i mogućnosti. Propustili smo to učiniti i sad je tu opasnost od požara na dulje staze.

Jer kad dođe to vrijeme i stvore se uvjeti za upadanje određene skupine u stanje inducirane kolektivne psihoze, ona će se pojaviti i razbuktati, ma koliko se trudili da to spriječite. Ne možete ublažiti trenutačno stanje u kojem vam se društvo nalazi, niti dekretom ili silom ukinuti društvenu pošast. Posljedica je nastupila, a Glogoški ima megafon u ruci.

E, pa, čestitam nam na tome! I nama i sadašnjoj i svim budućim vladama. I struci koja je u svemu sudjelovala, a sada šuti. U povijest će ući to da je psihijatrija upokojila jednu zemlju.