Premijerka Jadranka Kosor sjetila se uvesti harač veliki i mali, podigla je PDV, iako je jedno od HDZ-ovih izbornih obećanja bilo upravo suprotno, razmišljala je nešto o porezu na banke, spominjao se i porez na imovinu. Međutim, o crkvenom porezu ni riječi, premda joj je među omiljenim floskulama ona da 'u trenucima krize svi moraju podnijeti teret odgovornosti'
Ideja o reviziji ugovora s Vatikanom te svojevrsnom crkvenom porezu pojavi se s vremena na vrijeme, ali i nestane, a crkveno dvorište i dalje ostaje prostor za društvo nedodirljivih koji uporno zaboravljaju 'blago siromašnima, njihovo je kraljevstvo nebesko'.
Ipak, najava pastirskog pohoda pape Benedikta XVI na Hrvatsku usred iznimno loše ekonomske situacije u zemlji, a što znači nove troškove povrh svih ostalih izdvajanja koje mogu 'zahvaliti' 'Tuđmanovim ugovorima' s Vatikanom, navela je mnoge građane da ne žele biti samo krotke ovčice, već se pitaju zašto bi sad još i to i do kada morali plaćati.
I eto prostora za ponovno oživljavanje javne rasprave o reviziji Ugovora Republike Hrvatske sa Svetom Stolicom i uvođenju takozvanog 'crkvenog poreza'.
Proračunski se novac svakako troši, a sve ga je manje, stoga je oko 300 milijuna kuna, koliko država godišnje daje Crkvi, svakako svota nad kojom se treba u najmanju ruku zamisliti. Uostalom, u Njemačkoj i Švedskoj odavno su shvatili da vjerske zajednice ne trebaju financirati i oni koji im ne pripadaju
U Hrvatskoj se vjerske zajednice financiraju vlastitim prihodima, donacijama, stipendijama i prikupljenim sredstvima te, dakako, novcem iz državnog proračuna, pri čemu najviše novca odlazi Katoličkoj crkvi, koja, kao ni ostale vjerske zajednice, nije dužna voditi poslovne knjige niti polagati račune poreznim obveznicima čiji novac troši. No transparentnost je navodno na cijeni, pa ne bi škodilo i primjerom pokazati da je doista tako.
Sredstva u državnom proračunu prikupljena su, naime, od svih građana, uključujući i one koji nisu pripadnici neke vjerske zajednice, a s druge strane, upitno je čak i koliko sami vjernici imaju želje i mogućnosti financirati ih.
Hrvatska ima posebne ugovore sa Svetom Stolicom kakve nema nijedna druga zemlja, premda u svakoj od njih država na određeni način sudjeluje u financiranju vjerskih zajednica, što se lijepo vidi u Zborniku radova Pravnog fakulteta u Splitu.
MOGUĆNOST IZBORA ZA VJERNIKE
Najpoznatiji primjeri su vjerojatno Njemačka i Italija. Naime, u Italiji se po želji pojedinca, koji je obveznik plaćanja doprinosa, odvaja određeni postotak za potrebe Crkve ili za humanitarne svrhe, a dobrovoljni prilozi za svećenstvo mogu se prikazati kao porezna olakšica.
Dobar je i model u Njemačkoj gdje crkveni porez plaćaju samo oni koji se deklariraju kao vjernici i za koje postoji obveza plaćanja. Za prestanak plaćanja morate istupiti iz vjerske zajednice.
U Litvi se vjerske zajednice uzdržavaju uglavnom prilozima vjernika. Ipak, država osigurava plaću vjeroučiteljima,kao i učiteljima i profesorima u katoličkim školama
Katolička crkva u Letoniji također se uzdržava prilozima vjernika te donacijama dobročinitelja. Država vrlo rijetko pomaže u izgradnji sakralnih objekata, ali se na sakralno zemljište ne plaća porez
I u Sloveniji se vjerske zajednice dobrim dijelom financiraju iz doprinosa i donacija, a iako ih država ne financira neposredno, ipak postoji posredna financijska pomoć raznim vjerskim ustanovama. Tako država snosi troškove Katoličkog bogoslovnog fakulteta koji djeluje u okviru Sveučilišta u Ljubljani i pojedinih katoličkih škola. Osim toga, država nadoknađuje dio novčanog iznosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje svećenika.
DONACIJE I PRILOZI, POREZNE OLAKŠICE
Na Malti se Katolička crkva, osim iz sustava vlastitih prihoda, velikim dijelom financira i iz prinosa vjernika te donacija. Donacije i prinosi vjernika tako predstavljaju značajan dio prihoda Katoličke crkve na Malti, iako i država sa svoje strane djelomice sudjeluje u financiranju nekih njezinih aktivnosti.
Malteškim ugovorom o svjetovnim dobrima Crkve, Katolička crkva je prepustila državi dobra koja nisu imala pastoralnu svrhu (kuće, stanove, zemljišta). Država se obvezala dati određeni godišnji novčani doprinos koji, među ostalim, služi za uzdržavanje svećenstva. Država pomaže i neke crkvene humanitarne djelatnosti, a osigurava i financijsku potporu katoličkim školama te plaću profesorima Katoličkog bogoslovnog fakulteta.
U Sjedinjenim Američkim Državamamodel sustava donacija i priloga isključivi je model financiranja vjerskih zajednica. U tom smislu važan dio crkvene politike predstavlja proces prikupljanja donacija, što pak dovodi do toga da veći donatori imaju jači utjecaj na crkvene odluke od onih koji daju manje donacije. Iako je ovaj model isključivi način financiranja, država na dva načina potpomaže crkvu, i to na način da daje porezne olakšice onima koji daju priloge i izuzima od oporezivanja crkvenu imovinu.
CRKVA OBAVLJA I DRUŠTVENO KORISNE DJELATNOSTI
U Francuskoj su osnovni načini neposrednog financiranja vjerskih zajednica donacije i prilozi vjernika. S druge strane, vjerske zajednice ostvaruju posredno prihode od strane države, i to na način da obavljaju čitav niz društveno korisnih djelatnosti koje država obilno financira.
Država u Grčkoj osigurava plaće svećenicima, đakonima i drugim osobama u službi Pravoslavne crkve, koja je službena crkva u Grčkoj. Državne vlasti plaćaju i svećenike u vojsci, bolnicama, zatvorima i na grobljima. Država daje i godišnji novčani prilog Apostolskoj dobrotvornosti i atenskoj katedrali, a snosi i troškove školovanja pravoslavnog svećenstva.
Evangeličko-luteranska crkva, kao službena nacionalna crkva, u Danskoj se također dijelom financira iz državnih novčanih prinosa koji služe za isplaćivanje plaća i mirovina te obnovu crkvenih zgrada i spomenika kulture. Druge vjerske zajednice nemaju nikakvo pravo na financijsku pomoć države. One su organizirane kao privatne udruge i financiraju se doprinosom svojih članova, iako i one mogu dobiti financijsku potporu države za obnovu zgrada i spomenika kulture. Njihove ustanove koje imaju javni značaj dobivaju državnu pomoć, ukoliko država ima nad njima nadzor.
U Luksemburgu se Katolička crkva financira izravno iz državnog proračuna, a crkveni službenici primaju državne plaće.
BEZ DRŽAVNE POMOĆI NE IDE, ALI ONA IPAK IMA GRANICU
U Češkoj država preko Ministarstva kulture udjeljuje novčanu potporu iz državnog proračuna koja je namijenjena podmirivanju osnovnih plaća svećenstvu te zdravstvenoga i mirovinskog osiguranja. Osim toga, država uzdržava katoličke škole i plaća vjeroučitelje, a značajan doprinos daje i u uzdržavanju crkvenih spomenika kulture.
U Slovačkoj je na snazi sustav sličan onome u Češkoj, pa država osigurava sredstva za plaće svećenstvu, a usto snosi i troškove vjeroučitelja te učitelja i nastavnika u vjerskim školama. Ministarstvo socijalne skrbi brine se za plaće službenika u karitativnim ustanovama Katoličke crkve, a Ministarstvo obrane za plaće vojnih kapelana. Država doprinosi uzdržavanju crkvenih zgrada, iako je njezin doprinos prilično skroman (iznosi desetinu ukupnih troškova).
U Rumunjskoj sve vjerske zajednice uživaju vjersku slobodu i određenu financijsku potporu države. Nakon pada komunističkog režima, država osigurava svećenstvu i nekim vjerskim službenicima minimalnu plaću. Osim toga, država daje potporu za izgradnju crkvi, i to posebno grkokatoličkih, budući da su one bile oduzete za vrijeme komunističke vladavine, a još nisu vraćene.
U Velikoj Britaniji postoji ograničeno državno financiranje crkava. Crkvene ustanove, kao i druge osnovane u dobrotvorne svrhe, određuju se kao neprofitne te uživaju značajne porezne olakšice. Država financira samo uzdržavanje povijesnih crkvenih spomenika. Ta je pomoć ograničena, tako da, primjerice, iznosi tek oko 10 posto novčanog iznosa za održavanje zgrada Anglikanske crkve. Državne vlasti plaćaju vojne kapelane u stalnoj službi, zatim svećenike u zatvorima i sveučilištima, a pomažu i vjerske škole koje su uključene u školski sustav.
