Što sam saznala o Hrvatskoj prije dolaska? Pa to da imate šesnaest nacionalnih parkova, da vam nogomet nije loš i da su ljudi lijepi. Moram priznati, prosječna ljepota Hrvata je prilično natprosječna', kaže Xiao Xiao, tridesetgodišnja Kineskinja koja hrvatski podmladak uči vlastitom jeziku na katedri za sinologiju pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Bio je ožujak 2012. i bila je fascinirana koliko je Zagreb zelen, nenapučen i komunikativno pristojan. Još kad su joj auti stali na pješačkom prijelazu, čuđenje je poprimilo neslućene dimenzije. U Kini, eto, nitko ne staje pješacima.

Urbana cura iz omanjeg grada Hefeia, a koji broji tri i pol puta više ljudi od Zagreba, mislila je da je za svoju sredinu prilično napredna i liberalna, no Hrvatska ju je stavila u prave gabarite. Nekoliko mjeseci života na našem terenu i cura je skužila da smo ipak malo 'too much' za njezin koncept slobode: 'Ljudi ovdje nešto obećaju pa ne naprave. Činilo me to vrlo nezadovoljnom. Nema osjećaja odgovornosti ni ozbiljnosti. Općenito, ljudi su pristojni, no ne trude se previše razumjeti osjećaje drugih. U Kini, to je osnovni princip ponašanja. Inače ostavljaš dojam sebičnosti.'

Kineskinja je detektirala analogan obrazac nedosljednosti i u vlastitoj profesiji. Na pitanje kakvi su naši studenti u učenju kineskog jezika, prvo što joj pada na pamet je: 'Prebrzo odustaju.' Kaže da smo predivno znatiželjni oko različitih stvari, ali nemamo snage za dugotrajniji fokus: 'Ne možeš učiti jedan jezik dvije godine, a onda prijeći na nešto drugo. To na kraju rezultira činjenicom da imate široko znanje, puno hobija, daleko više nego što je kineski prosjek, ali nedostaje dubine. Ljudi su u Hrvatskoj vrlo pametni, ali ne rade dovoljno.'

Prvu godinu u Hrvatskoj Xiao Xiao provela je praktički u svojoj sobi meditirajući na temu 'što je meni ovo trebalo', no s vremenom se, kaže, polako počela otvarati i izlaziti među ljude. Sprijateljila se s našom 'toplinom, direktnošću i spremnošću na pomoć', ali neke kulturološke ponore ne može niti želi premostiti. Njezinim riječima: 'Ugodno sam se iznenadila dva puta kada mi se dogodio incident u javnosti. Prvi put uhvatila me neka alergija i srušila sam se. Odmah mi je prišlo nekoliko ljudi, odvelo me kući i dalo mi vodu sa šećerom. Drugi put, kada sam pala s bicikla, vozač autobusa je zaustavio vozilo i pitao me treba li mi pomoć, iako nije imao veze s mojim padom.'

'S druge strane, koliko su duboke razlike među nama shvatila sam prepričavajući jednu kinesku zgodu svojim hrvatskim studentima. Naime, priča je to o studentu koji je bio zaljubljen u djevojku za vrijeme čitavog trajanja studija. Četiri godine samo su se gledali, da bi na završnoj promociji uzeo mikrofon u ruke i javno joj izjavio ljubav. Meni je to prelijepo, no hrvatska reakcija bila je da je tip obična kukavica i da im se priča nimalo ne sviđa.'

Hrvatska je možda konvencionalna i konzervativna, no u usporedbi s Kinom, ostavljamo dojam Amsterdama. Kinezi su emocionalniji, instruira me Xiao Xiao. Sjeća se svog domaćeg dečka i shvaća kako je bio 'dobar materijal za udaju'. Ponovno, za razliku od hrvatskih muškića kojima je, parafraziram, reći 'zbogom' ekvivalentno naručivanju bureka. Iako se smatra otvorenom i netipičnom Kineskinjom, cura ne može prijeći preko svojeg porijekla u pitanjima javnih nježnosti: 'Ljubljenje na ulici? Ne sviđa mi se to. Ili da se parovi previše diraju. To su stvari za unutar četiri zida. Držanje za ruke je OK.'

Da ima čarobni štapić, Xiao Xiao bi nas učinila malo odgovornijima i ozbiljnijima. Naučila bi nas više brinuti o dragocjenim stvarima. No ni ovakvi kakvi jesmo, nismo za baciti. U međuvremenu cura je stekla puno lokalnih frendova koji je ohrabruju na oštrijim zavojima hrvatske putanje, a bacili smo je na koljena i kulturnim događajima koji su je za male pare osvijestili na nekoliko frontova: 'U Hrvatskoj sam prvi puta čula reggae, rock, house, fado... U usporedbi s mojim gradom, ovdje je kulturna ponuda daleko bolja i pristupačnija.'

Hrvatska i kineska kultura nisu baš najsretniji spoj, zaključuje pred kraj. No taj sraz civilizacija u njenom slučaju djeluje katarzički: 'Puno Kineza vrlo je tradicionalno. Kao da imaju zidove oko glave. Osjećam da sam u fazi kada ih razbijam. Prilično sam sramežljiva, ali sam shvatila da jedino mogu učiti ako sam otvorena.' A naučila je Xiao Xiao da i Hrvati znaju postavljati zidarska pitanja. Top listu najglupljih predvode joj sljedeća: 'Zašto ne volite Japance? Zašto jedete pse? Kako se na kineskom kaže – želim te napumpati? Voliš li svoju vladu?'

'Nikada nisam jela pseće meso, ali se u Kini smatra vrlo dobrim za žene u zimskim mjesecima. Može te ugrijati. I jede se samo posebna vrsta pasa, nikako ne oni koji se drže kao kućni ljubimci', kaže i dodaje da joj je od hrvatskog menija najdraža slavonska kuhinja. Ljuto, jako i slano. Idealno. A stav spram kineske vlade? Pa jasno da je voli: 'Riješili su problem gladi'. Točka.

Xiao Xiao voli Zagreb i iz čisto bioloških razloga. Naime, sa svojih trideset ovdje se osjeća barem deset godina mlađom: 'Trideset je u Kini jako staro. Ovdje mi govore da su to najbolje godine.' Naravno, Hrvatska je vječno mlada, vječno na početku, vječno kod staraca. U svakom smislu.