"Apsolutno se slažem s vašim zaključkom. Činjenica je da su sve podnesene prijave za kaznena djela procesuirane. Bio je problem u događajima koji nisu bili prijavljeni. To je bila pojava, kao što se vidi iz obrazloženja presuda i iskaza okrivljenika i djela svjedoka, pa i zaključaka suda", rekao je Bajić nakon što mu je tužiteljica Karin Gustavson predočila tri predmeta pljački koje su počinili pripadnici HV-a i presude koje su izrečene u tim slučajevima.

Bajić je rekao da se iz tih predmeta vidi da je pljačka uzela širokog maha i da je bilo mnogo više takvih događaja koji nisu procesuirani.

Bajić, koji je davao iskaz pred Haškim sudom u svojstvu svjedoka obrane generala Gotovine, istaknuo je da je takvih predmeta bilo mnogo više po redovnim, civilnim odvjetništvima zbog promjene statusa okrivljenika. Nakon vojno-redarstvene akcije Oluje velik broj pričuvnih postrojbi je demobiliziran i zbog toga je većina prijava prosljeđivana redovnim tužiteljstvima, objasnio je Bajić završnog dana svog svjedočenja.

Na pitanje koja se vojna operacija odvijala u vrijeme počinjenja tih krađa 8. rujna 1995., Bajić je rekao kako misli da se radi o Maestralu, ali da nije siguran. Također je rekao da te pljačke nisu spadale pod Zakon o općem oprostu koji se primjenjivao samo na osobe koje su djela počinila u svezi s ratom, ali na "pljačke, razbojništva, otuđenja i paleži počinjene nakon i u vrijeme operacije sigurno se nije primjenjivao".

Na pitanje Gustavson, koja je pokušala dokazati postojanje opstrukcija istraga, je li vojno tužiteljstvo odbacilo neki od predmeta ili odustalo od kaznenog progona zbog previše posla, Bajić je odgovorio da su apsolutno sve kaznene prijave podnesene vojnom tužiteljstvu u Splitu, protiv poznatih i nepoznatih počinitelja, zaprimljene, evidentirane u upisnik i riješene.

"Svi predmeti koji nisu dovršeni do 6. prosinca 1996. su dostavljeni redovnim tužiteljstvima i oni su svi u konačnici riješeni", kazao je.

Kaznene prijave se prvenstveno podnose redarstvenim vlastima. Ako zapovjednik podnese prijavu vojnoj policiji time je ispunio svoju obvezu. Primarnu odgovornost za otkrivanje kaznenog djela imaju redarstvene vlasti, odnosno civilna i vojna policija, ponovio je Bajić.

Upitan slaže li se s tim da je za vrijeme Tuđmanove vlasti postojala nevoljkost političkog vodstva da se istražuju ili procesuiraju zločini za koje se sumnjalo da su ih počinili pripadnici HV-a nakon Oluje, Bajić je rekao da ne može davati političke ocjene o tome kakva su bila stajališta političkog vodstva jer to iz osobnih saznanja ne zna.

U dodatnom ispitivanju odvjetnika Gotovine Luke Mišetića je li postojala praksa da vojna policija pruži povratnu informaciju pošto primi prijavu za kazneno djelo od zapovjednika, Bajić je rekao da mu to nije poznato, ali da misli da bi to bilo normalno, iako je kazao da nije dobro upućen u tadašnju praksu vojne policije i to koga su obavještavali.

Tužiteljica je željela znati zašto je odgađana ekshumacije leševa do 2001., kao i sustav asanacije leševa u Oluji, koji su, kako je rekla pokopani bez prethodne istrage.

Bajić je rekao da je za asanaciju čuo tek 2001., iste godine kada je izvršena ekshumacija leševa.

"Dio leševa bio je označen identifikacijskim podacima, to je sve što znam o tome", kazao je.