Naime, skandal oko nadzora izbio je u poprilično nezgodno vrijeme budući da u ponedjeljak trebaju i službeno započeti pregovori o transatlantskom slobodnom trgovinskom sporazumu. Francuska, koja je i prije početka pregovora bila najopreznija (ili najskeptičnija, kako se već uzme) te je uvela klauzulu kulturne iznimke, nastavila je s kritikom američkih tajnih službi. Predsjednik François Hollande eksplicitno je zatražio objašnjenje od američkog predsjednika, a potom je upućen zahtjev i za odgodu pregovora. Od goleme briselske administracije zasad mu se pridružila povjerenica za unutarnje poslove Cecilia Malmström, koja u otvorenom pismu traži potpunu transparentnost od SAD-a i potvrdu da je takav tip nadzora uistinu koristan Europljanima.

Situacija je na prvi mah mogla ostaviti dojam Francuske (i pokojeg slobodnog agenta u Europi) kao usamljenog borca za slobodu govora i privatnosti, no ovotjedno otkriće glavnog dnevnog lista Le Monde poprilično je relativiziralo tu 'slobodarsku' poziciju. Naime, umjesto da krene u lako ponuđenu opciju kukanja nad nadmoćnim njuškanjem američkih obavještajaca, Le Monde je javnosti otkrio da i sama Francuska raspolaže jednim razgranatim i efikasnim sustavom nadzora koji se nema što sramiti pred američkim sestrinskim programom Prism. Naime, uz britanski sustav nadzora, francuski je jedan od najvećih i najmoćnijih u Europi.

Tako se u Francuskoj i inozemstvu sustavno presreću i nadziru telefonski pozivi, e-mailovi, poruke i komunikacije na društvenim mrežama. Podaci se sakupljaju u tzv. megadatoteke iz kojih agenti po potrebi mogu rekonstruirati sve osobne komunikacije odabranih individua upućene preko elektroničkih signala.

Situacija je tim delikatnija što ne postoji jasni zakonski okvir za takvu vrst sveobuhvatnog nadzora, za razliku od SAD-a gdje je djelatnost Nacionalne sigurnosne agencije podržana zakonskim aktima. Kontaktirani vladini službenici zasad ili negiraju postojanje tih megadatoteka ili se pozivaju na državnu tajnu te interese nacionalne obrane. Zanimljivo je nadalje što otkriće Le Mondea nije službeno demantirano, iako je iz vladajućih struktura upućeno niz šturih ispravaka, primjerice, da se sustavno ne prate baš sve komunikacije, a za one koje se prate postoji opravdan razlog. Koji je to razlog i koje su to komunikacije, nije, naravno, priopćeno. Tako je Jean-Jacques Urvoas, član parlamentarne komisije za obavještavanje, poručio tek sljedeće: 'Francuski građani nisu podvrgnuti masovnom i stalnom špijuniranju izvan svake kontrole.'

Iz neimenovanih obavještajnih izvora moglo se čuti da je ionako ustaljena praksa da 'se nacionalne obavještajne agencije međusobno prisluškuju' te da taktički razmjenjuju sakupljene podatke. U svakom slučaju, pitanje oko temeljnog prava na zaštitu privatnosti dobilo je konkretne razmjere kad se u istrazi krenulo u sljedeći korak. Naime, pitanje je koristi li nacionalna policija podatke koje je sakupila Opća uprava vanjske sigurnosti (DGSE). Ti podaci, prikupljeni unutar labavog ili de facto nikakvog legalnog okvira, ulaze u pravne i policijske istrage pod stavkom anonimnih izvora. Iz sindikata nacionalne policije zasad je samo potvrđeno da su se ti podaci koristili u istragama o potencijalno opasnim islamističkim mrežama te u razbijanju lanaca pedofilije.

Međunarodno pitanje otpora elaboriranoj američkoj mreži špijuniranja tako se veoma brzo preobrazilo u goruće unutarnje pitanje Europe. Službeni odgovori i pojašnjenja su zasad jednako spori i neuvjerljivi kao i oni iz Bijele kuće.