Među ostalima, samozadovoljavanju se rado prepuštaju dupini, konji, papige, vjeverice i pingvini.

Oralni seks ipak je nešto rjeđa pojava. Do sada je dokumentiran kod dvije vrste - čimpanza bonobo i kratkonosih velešišmiša. Posebno je rijedak kada ne vodi oplodnji, već isključivo služi uživanju. Međutim, stručnjaci su upravo ovu vrstu razonode otkrili u razmjeni dvaju ličkih mrkih medvjeda (Ursus arctos)

Naime, tim znanstvenika pod vodstvom Agnieszke Sergiel iz Poljske akademije znanosti u Krakowu u novom je izvješću objavljenom u časopisu Zoo Biology zabilježio prve slučajeve felacija kod medvjedića rođenih 2003. koji su udomljeni u poznatom utočištu u Kuterevu.

Muški mladunci, koji nisu u srodstvu, ostali su bez roditelja nedugo nakon rođenja pa biolozi nagađaju kako možda postoji mogućnost da je rijetko ponašanje posljedica toga što su prebrzo bili lišeni sisanja.

Tim je dokumentirao da su medvjedići više puta dnevno prakticirali oralni seks sve do svoje desete godine života. U 116 sati promatranja tijekom šest godina, zabilježeno je 28 felacija u trajanju od jedne do četiri minute.

Zanimljivo je da je u ovoj razmjeni manji medvjed uvijek pružao usluge većem mada ih nikada nije dobio zauzvrat.

Razmjena je uglavnom uvijek rezultirala ejakulacijom nakon koje bi veći medvjed odgurao manjeg i okrenuo se svojim poslovima. Kako je vrijeme prolazilo, ovo je ponašanje postajalo sve ritualnije, a nije prestalo čak ni kada je u utočište 2010. stigla ženka.

Znanstvenici ističu da prerano odvajanje od majke mladunce ne lišava samo mlijeka, već i nježnosti, zaštite i utjehe. Zbog toga neki mladunci siročići sišu šape ili uši svoje braće. Seks je vjerojatno potrajao dulje, jer je pružao zadovoljstvo obojici medvjedića.

Utočište u Kuterevu na obroncima Velebita sklonište je za medvjediće koji su nesretnim slučajem ili zbog krivolova odvojeni od majke kada su još bili premaleni za samostalan život. Takvi mladunci, othranjeni uz pomoć i skrb ljudi, ne uspijevaju razviti znanja i vještine potrebne za samostalan život. Stoga nikad ne odlaze u svoja prirodna staništa, nego ostaju u utočištu koje je zasad jedinstven projekt te vrste u svijetu. Utočištem upravlja udruga građana Velebitska udruga Kuterevo (VUK). U istraživanju su sudjelovali i naši stručnjaci Đuro Huber i Slaven Reljić.