U posrnulom i osiromašenom kraljevstvu samodopadni vladar javno odrubljuje glavu najvjernijem vojniku – svojem rizničaru. Narod voli rizničara jer je barem malo uspio napuniti kraljevsku kasicu koja je ispražnjena desetljećima rastrošnosti nekih drugih kraljevskih kuća koje bijahu na vlasti. I tako je kralj još donedavno imao riječi hvale za svog podređenog, da bi mu zbog nekih instanci koje su već mjesecima jasne nabio glavu na kolac. Za to vrijeme popularnost neprijatelja krune raste, a vladar u separatistima traži saveznike kako bi zadržao prijestolje.

Pratite li sada već kultnu američku seriju 'Igra prijestolja', koja se djelomično snimala u Hrvatskoj, lako ćete vidjeti da paralele između trenutačne političke igre u Hrvatskoj i beskrajno zapletenih intriga u izmišljenih sedam kraljevstava pisca G.R.R.Martina itekako postoje. No koliko god polagan odstrel protagonista bio zabavan, nama je kao običnom plebsu teoretski sasvim svejedno tko će sjediti na prijestolju, već što nam ta promjena nosi; hoćemo li u narednih godinu dana plaćati više ili manje poreza te hoće li se opet mijenjati zakoni, propisi i pravila igre. Problem je u tome što i dalje to ne znamo.

Foršpan aktualne sezone 'Igre prijestolja'

Ekonomija i naš mozak

U donošenju svakodnevnih ekonomskih odluka neizvjesnost igra veliku ulogu. Doajeni bihevioralne ekonomije i nobelovci Daniel Kahneman i Amos Tversky još su 1970-ih prikazali da pojedinci različito percipiraju gubitak ili dobitak istog iznosa novca; ljudi radije ne bi izgubili stotinu kuna nego isti iznos dobili. Danas postoje solidne znanstvene indicije da je nesklonost riziku evolucijski uvjetovana, a neuroekonomija (posebna grana ekonomije koja spaja ekonomiju i znanost o mozgu) nam podastire dokaze da naš mozak na neizvjesnost reagira na distinktan način. Štoviše, čini se da je neizvjesnost gradirana te da naši umovi drugačije reagiraju na procjenjive i neprocjenjive rizike. Dopustite da ilustriram primjerom.

Kada bacate novčić, vrlo lako možete izračunati koja je vjerojatnost dobivanja pisma dva puta za redom. Ponudim li vam okladu da dobijete stotinu kuna ako bacite dva pisma za redom ili da dobijete sigurnih dvadeset kuna, neki od vas će tu okladu prihvatiti a neki neće, ovisno o vašoj sklonosti preuzimanju rizika jer je dobitak od stotinu kuna neizvjestan (ali s poznatom vjerojatnošću). No što kada biste morali procijeniti vjerojatnost uvođenja poreza na nekretnine unutar sljedećih godinu dana? Postoji li uopće smislena procjena takve vrste rizika koju biste mogli uključiti u svoje odluke o primjerice prodaji ili nabavci nove nekretnine? Odgovor je - ne. Takvu vrstu neodređenosti okarakterizirao je još 1921. poznati ekonomist Frank Knight, utemeljitelj Chicago School of Economics koja je do sada iznjedrila najviše nobelovaca iz ekonomije.

Danas znamo da dva međuovisna procesa u našem mozgu odlučuju u uvjetima neizvjesnosti – amigdala/orbifrontalni korteks su svojevrsni alarmatori neizvjesne situacije, a striatum nam pomaže vizualizirati nagrade koje dobivamo u slučaju dobitka nakon izlaganja riziku. Problem jest taj da se striatum kod neodređenih ishoda jednostavno ne upali. Drugim riječima, u nedostatku informacija o vjerojatnostima nekih ishoda vlastiti vas mozak paralizira te niste u stanju donijeti odluke, bez obzira na to jeste li kao pojedinac skloni riziku (kao npr. poduzetnici) ili niste. Poduzetnici odgađaju investicije, vi odgađate potrošnju i ekonomija i dalje ostaje u recesiji. Jedino je problematično objasniti političarima da nam neizvjesnost doista smeta jer oni žive u svijetu izvjesnih plaća, pozicija i povlastica.

Nakon neizvjesnosti, neizvjesnost

Postoje pokušaji kvantificiranja neizvjesnosti ekonomskih politika za najveće svjetske ekonomije kao što je primjerice indeks neizvjesnosti ekonomskih politika (Economic Policy Uncertainty Index) koji računaju znanstvenici sa Stanforda i čikaškog sveučilišta, a makroekonomska neizvjesnost tek je nedavno zaokupila pažnju domaćih ekonomskih autora; primjerice kolega Arčabić ovdje analizira vezu između potrošnje, burze, izbora i neizvjesnosti. Zaključak je da su mjere neizvjesnosti koje koristi, kao što su CROBIS indeks ili indeks povjerenja potrošača, osjetljive na dvije bitne komponente: političko okruženje te neizvjesnost u Europskoj uniji. Stoga ne čudi da neizvjesnost raste sa svakom promjenom PDV-a, ali i da se smanjuje netom prije izbora, kada je moguće da vlade provode populističke poteze kako bi umirile birače. Sanaderov odlazak je drastično povećao neizvjesnost, pa je moguće da će i Linićev odlazak tržišta percipirati na sličan način. Danas kada hrvatske kompanije, izmučene godinama krize, rade na marginama profitabilnosti, svaka, i manja, promjena poreza ili drugih parafiskalnih nameta mijenja operativne troškove kompanije te ima za rezultat daljnju eroziju profitabilnosti.

Ne samo da sada ne znamo kakve poreze očekivati u narednom periodu, nego sada ni ne znamo tko je taj novi ministar financija. Slavko Linić je imao status kao deus ex machina, od njega se očekivalo da smanji deficit, nahrani gladne i otkrije warp pogon. Za novog ministra znamo samo da voli računati u Excelu stvari koje ionako računaju DZS i EIZG i HNB te pobjedonosno izlaziti sa zaključcima da je kriza pojela milijarde prihoda hrvatskih kompanija. Možda bi ministru bilo uputno izračunati i koliko je milijardi kuna kriza pojela od izdataka državnog proračuna, koliko je manje milijardi kuna za plaće, prometala, kave i ručkove te državnička putovanja na Antarktiku.

Prva činjenica koju je ministar Lalovac izustio pred novinarima jest da možemo očekivati nove poreze. Što, gdje, kako, koga, koliko i dalje ostaje misterija. Nema nikakvih naznaka, nikakvih ekonomskih opravdanja uvođenja novih poreza, nema rokova, načina i metoda naplate. Dakle nastavlja se po starom, iako je bilo za očekivati od ministra da izbjegava ovakve formulacije jer je ipak dio svog staža odradio u privatnom sektoru te shvaća koliki je bauk neizvjesnost. Nadajmo se da i ovaj ministar neće poput njegovog prethodnika uperiti prstom u poduzetnike koji ne žele investirati, jer problem zapravo nije ni politički, ni ekonomski, već biološki. Ljudi nisu evoluirali da u uvjetima neodređenosti mogu donositi ikakve dugoročne odluke. Problem nam je u glavama, i to ne figurativno.

U maniri eksperimentalne ekonomije, slobodna sam predložiti zgodan način na koji političare senzibilizirati na neodređenost; kada već toliko vole službena putovanja, možete ih poslati u Ukrajinu i usput im reći da će možda preživjeti. To će im paralizirati striatum i neće donijeti odluku ići na putovanje, što će nam uštedjeti novac. Možda nam u hrvatskoj politici ipak treba više 'Igre prijestolja' u kojoj svaki glavni akter u svakom trenutku može biti pogubljen. Oni koji zaigraju igru prijestolja na taj rizik moraju biti spremni.