Otvaranje Pelješkog mosta valjda se nije ni moglo dogoditi u drugačijim uvjetima. Kome god je teško na ovih plus trideset i kusur, kažu nam, neka samo zamisli da čeka u koloni negdje pred Neumom. Čovjeku odmah bude lakše.

Makar koja kap kiše ili barem malo bave ne bi škodili, umjesto ovog dosadnog fena.

Od ranog jutra fešta se podijelila na dva dijela: na onoj kopnenoj, u Komarni, parada je limuzina, mrkih faca, službenih uniformi i ozbiljnih pogleda. Parkiralište se non-stop provjerava i pregledava, svaki komadić smeća uklanja, čisti se posebni zahod predviđen za 'štićene osobe'. Neće valjda oni u odijelima u toi-toi, nezgodno je.

U Brijesti na Pelješcu druga je priča - na golemoj pozornici redaju se klape, folklori, plesne grupe i plesači. Živo je. Domaćini su postavili štandove s kroštulama, arancinima, bajamima i dakako vinom. Da nemaju ušiju, smijali bi se oko glave.

'Nema frke danas'

Trešti limena glazba, stupaju mažoretkinje, kreće i mali maraton preko mosta. Čekaju se lađari da i oni doveslaju amo, među narod.

Ovdje je zabavnije, životnije, pa nekako uspijevamo užicati Hrvatske ceste da nas puste preko mosta. Na drugu stranu prelaze novinari tportala, a onda i Zvonimir Frka-Petešić, šef Plenkovićeva kabineta. On je danas od ranog jutra na sve strane, vodi računa da negdje nešto ne zapne.

Ni graška znoja na njegovom čelu.

'Dobro je, nemamo motiku u rukama. Zamisli kako je bilo našim starima, evo mojima, koji su usred noći išli brodom na Kornate pa tuci po kršu', poučava nas Frka. Zezamo se njegovim prezimenom, no toga mu je očito već preko glave.

'Nema frke danas', smije se i gasi cigaretu.

Još nije otkucalo ni deset sati ujutro, pola dana je do glavne ceremonije otvaranja, a već nalijećemo na turiste. Ne možeš ih ne prepoznati.

'Smješteni smo tu, ispod mosta, pa kako onda nećeš doći baciti oko. Neki dan smo potegnuli do Dubrovnika i nije bilo baš ugodno to s čekanjem, putovnicama, gužvama', objašnjavaju nam Carole i Fred. Francuzi iz La Rochelea, prvi put u Hrvatskoj. Oduševljeni su Pelješkim mostom i to pišemo baš bez pretjerivanja, od riječi do riječi:

'Ovo je fascinantan podvig, pravo remek-djelo. I nama kao Francuzima impresivno je, a mogu misliti što znači vama Hrvatima', govori nam Carole. Njih dvoje uzimaju se ruku pod ruku i pravac most, barem onih parsto metara, koliko je dozvoljeno prije otvaranja.

'Evo i nas, rode!' dovikuje nam ženska četvorka u narodnim nošnjama: Dinka, Desanka, mala Laura i njena baka Milena. Potegle su skroz od Imotskog, prepoznajemo ih - to su Bile ruže Imotske krajine. Viđali ste ih na njihovim veselim nastupima po televizijama.

'Same smo došle, di nećeš ovo vidit. Nego, rode, reci mi kako ćemo se i mi popet odi gori na pozornicu? Šteta da prođe bez nas, napravit ćemo cirkus', smije se Desanka. Cure se gube u gomili, a nas za rukav povlači Anto Bosnić. Tu, iz Potomja na Pelješcu.

'Veličanstveno je ovo. Idem prošetati unuke Dinu i Kristijana i onda ćemo malo počinuti, pa na glavnu feštu. Znaš li ti da sam ja bio na svim otvaranjima radova na mostu - jednom, evo, ovdje, drugi put malo dalje. Tri stotine i tri godine smo ovo čekali', uzbuđen je Anto.

Malo ga i podbadamo: za*ebali su ga Dubrovčani koji su prodali Neum Turcima.

'Ma nemoj, a to šta su otkupili Pelješac? A i neka su prodali. Da nisu to napravili, danas ne bi imali ovi most', raspoložen je Bosnić.

U prolazu nam maše bivši splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara, on je baš u treningu. Taman je otrčao mini maraton od pet kilometara preko mosta i natrag. U Hajdukovu dresu.

'Ovo mi je Lukša poklonio. Nego, tribalo bi nešto pojist, uznervozit će mi se Duje', pogledava prema sinčiću. Obećao mu je i kupanje, spustit će se njih dvojica na neku plažicu.

'A šta ćemo mi, muko moja. Gladni i žedni', čujemo kako se iza leđa gurkaju policajci, njih desetak, dok jednim okom prate situaciju na prilazima mostu. Zadatak im danas nije osobito težak jer nema nervoze ni gunđanja.

'A šta bi da isprid vas sad stave pet kila pečenog? Pali bi u nesvist', podbada ih mlađi kolega, očito u boljoj formi.

'Most je povezao državu, ali ne i policijske šefove'

Otkucalo je podne, pametni Pelješani povukli su se s odmorišta Brijesta na pravi odmor, pod klimu. Ostalo je tu još pedesetak amatera, hrpa novinara, snage reda i Paul Bradburry, poznati bloger i 'hvarski Englez'. Nekako se uspio dobaciti iz Komarne, sad nikako da se probije nazad. A auto mu tamo.

'Jedni policajci me puste, pa me drugi vrate, i tako dva puta. Most je povezao državu, ali ne i policijske šefove', zdvaja iznemogli Bradburry s bocom vina u ruci. Na kraju ga nekako uvaljujemo cestarima, pa nek' goni prema kopnu. Nismo se okrenuli, a eto i nama boca u ruci. 'Pelješki most' se zove.

To vam je plavac mali, trinaest posto, selektiran 2019. godine. Znali smo da će proces gradnje mosta potrajati, pa smo tempirali da i vino odleži koliko pita', kaže nam Ivo Đuračić iz Poljoprivredne zadruge Putnikovići. Flaširali su deset tisuća butelja, naša prognoza je da će nestati do sutra.

Pozivnica u Putnikoviće

'Kad se most počeo graditi, očekivanja su bila ogromna. Sad su još deset puta veća. Više nema one papirologije, tranzit je lakši, a bogme se i psihički bolje osjećamo. Znate li vi da smo mi otvorili prvi hrvatski muzej vina?' obavještava nas Đuračić i poziva u Putnikoviće.

Hoćemo, eto nas. Čim ceremonija završi.