Razdvajanje Pakistana od Indije utkano je u kolektivnu memoriju stanovništva na potkontinentu kao što je Holokaust utkan u svijest Židova i predstavlja bolan podsjetnik na nezamislivo nasilje. S posljedicama podjele dvije zemlje žive i danas.

U kolovozu 1947. godine nekadašnja britanska Indija raspala se na dvije nove države, većinski muslimanski Pakistan i hindusku Indiju. Iako je u početku plan bio da cijela britanska kolonija ostane jedna država, zbog rastućih međuetničkih tenzija odlučeno je da će biti stvorene dvije države.

U centru priče oko podjele nalazi se Muhamed Ali Džina, vođa Indijske muslimanske lige, koji je u vremenu za oslobođenje od kolonijalnog ropstva progovarao o potrebi stvaranja posebne države za muslimane jednom kad Britanci odu. Za hinduske nacionaliste Džina je izraziti negativac, dok ga Pakistanci slave kako oca nacije. Politički predstavnici hindusa Mahatma Gandhi i Džavaharlal Nehru zagovarali su opstanak jedinstvene države. Iako su Džina, Nehru i Gandhi isprva bili saveznici i zajedno su se borili za oslobođenje od kolonijalnog ropstva, s vremenom je prevladala međusobna netrpeljivost koja se odrazila i na političke procese.

Britanska traljavost ubrzala kaos

Odlazak Britanaca iz Indije bio je traljav. Žurba da odu što prije iz svoje bivše kolonije samo je ubrzala kaos. Cyril Radcliffe, britanski sudac koji je bio zadužen da odredi granicu između dviju novih država, za taj zahtjevan posao dobio je samo 40 dana. Granica je objavljena dva dana nakon što je Indija proglasila nezavisnost.

Nezadovoljni su bili svi. Hindusi što je do podjele uopće došlo, a muslimani jer je granica povučena tako da su Zapadni i Istočni Pakistan ostali međusobno odijeljeni tisućama kilometara indijskog ozemlja, a status Kašmira nije bio odlučen.

Istodobno s odlaskom Britanaca buknulo je neviđeno sektaško nasilje između zajednica koje su stotinama godina koegzistirale u miru. Podjela dviju zajednica dogodila se gotovo u trenutku i bila je tako snažna da je postalo nezamislivo da više pripadnici dviju zajednica žive jedni uz druge.

Procjenjuje se da je oko milijun ljudi izgubilo živote na putu razmjene stanovništva kada su muslimani bježali u novoosnovani Pakistan, a hindusi i Sikhi u suprotnom smjeru. Mnogi su skončali nasilnom smrću. Oko 75 tisuća žena je oteto, a mnoge su brutalno silovane. Središte nasilja dogodilo se u provincijama Punjab i Bengal u kojima je stanovništvo najviše bilo pomiješano.

Izbjegličke karavane od 100 km...

Nasilje koje se dogodilo bilo je strašno. Cijeli kvartovi su ispražnjeni, ljudi su tjerani iz svojih domova, a susjedi su napadali jedni druge. Karavane izbjeglica koje su nastale bile su duge gotovo 100 kilometara. Često su takve karavane pratili naoružani odredi koji su ljude u njima tretirali gore nego životinje za klanje. Česte su bile zasjede na kojima su mnogi opljačkani, zlostavljani ili jednostavno ubijeni.

Razdvojene obitelji, napuštena imanja, onemogućen prelazak granice radi posjeta obitelji i prijateljima samo su neke od nesreća koje su zadesile građane dviju novonastalih država, koje ni do danas nisu uspjele uspostaviti dobrosusjedske odnose.

Samo u nekoliko mjeseci u potpunosti se promijenio etnički krajobraz Južne Azije. U Karačiju, koji je bio prvi glavni grad Pakistana, 1941. godine živjelo je 47 posto hindusa, a Delhi, glavni grad novostvorene Indije, brojao je jednu trećinu stanovnika koji su se izjašnjavali kao muslimani. Do kraja dekade gotovo svi Hindusi napustili su Karači, dok je 200 tisuća muslimana bilo prisiljeno otići iz Delhija. Promjene koje su se dogodile u samo nekoliko mjeseci ostale su zacementirane sljedećih sedamdeset godina.

Borba za slobodu od kolonijalnog jarma u trenutku se pretvorila u jednu od najtragičnijih epizoda u ljudskoj povijesti.

Od 1947. Indija i Pakistan održavaju duboku međusobnu antipatiju.

Vodili su tri neriješena rata oko Kašmira, većinski muslimanske pokrajine koja je ostala dijelom Indije, a 1971. godine zaratili su oko secesije Istočnog Pakistana koji je kasnije nakon što je izborio nezavisnost postao Bangladeš.

Kada su 1999. godine pakistanske snage prešle liniju kontrole u Kašmiru, izazvale su napetost u odnosima s Indijom koja se umalo pretvorila u razmjenu vatre nuklearnih projektilima. Obje zemlje su nuklearne sile.

Unatoč povremenim gestama dobre volje, indijsko-pakistanski sukob ostao je dominantna geopolitička realnost u regiji u koji su isprepleteni i interesi velikih svjetskih sila Sjedinjenih Američkih Država, Rusije i Kine.

Nuklearna prijetnja cijelom svijetu 

Lako je razumjeti zašto se Pakistanci osjećaju ugroženima. Indijska populacija, proračun za obranu i njihova ukupna ekonomija sedam puta su veći od pakistanske, ali put kojim se Pakistan odlučio braniti od indijske superiornosti je pogrešan.

Više od 30 godina pakistanska vojska i njihova tajna služba ISI se posredno za ostvarenje svojih ciljeva služe raznim ekstremističkim skupinama koje naposljetku stvaraju više nevolja samom Pakistanu nego susjedima koje žele potkopati – Afganistanu i Indiji.

Također, Pakistan je nuklearna sila, a iznimno je nestabilan i kao takav predstavlja sigurnosnu prijetnju ne samo za Indiju, nego cijeli svijet.

Indija i Pakistan i sedamdeset godina nakon oslobođenja od kolonijalnog ropstva i međusobne podjele ne mogu se osloboditi naslijeđa 1947. godine