Daleko je Kuba, soma eura daleko, ali Mario je skoro potpuno zaboravio na taj simpatični geografski jaz. Pozdravlja ekipu po Medveščaku, visi po kvartovskom bircu i zavodi Hrvatice već osam godina, koliko traje njegova zagrebačka priča uz klavir, perkusije i angažman u Cubismu. Hrvatska, Kuba, štogod, sve je to više manje slično. 'Ja sam ludi Mario jednako tamo kao i tu. Ili me skužiš ili ne', kaže mi na visokom stolcu Krivog puta i pozdravlja curke u prolazu. Ne znam, miriše mi na razgovor iz kojeg neću izvući pretjerano mnogo sladostrasnih razlikovnih detalja – Kubanac se, izgleda, aklimatizirao kontra svih teorija o klimatskim pojasevima i možda još jedino ima smisla pričati koga je jučer sreo ili gdje se u Zagrebu može pojesti najbolji burek. Ali OK, dajem si malo vremena. Nije moguće da je Hrvatska toliko slična Kubi, ili sam stvarno popušio lovu za skorašnji posjet Castrovom raju.

'Gle, hoćeš odgovor o razlikama među ljudima? Sunce! Imaš narode koji žive sa suncem, u toploj klimi i njima ne treba velika ekonomija. Onda imaš narode koji žive u hladnijim krajevima i tu trebaš stalno raditi da ne bi umro. Pogledaj Italiju ili, još bolje, Afriku. Toliko je toplo da ne mogu imati ekonomiju. Kada pada snijeg, onda imaš ekonomiju. U Africi ako nemaš plin, baš te briga. Na Kubi isto. Kada je zima, onda je bolje, stvari se razvijaju', objašnjava mi Mario Penton Hernandez svjetlosnu teoriju ljudskog napretka, tj. zašto je Zagreb razvijeniji od Dalmacije.

Matematički sagledano, momak u Hrvatskoj ne živi ništa bolje nego što je nekada živio na Kubi ili, prije dolaska u Hrvatsku, u Milanu. Na rodnoj mu grudi zarađuje se malo do ništa i jedino egzistencijalno pitanje istovremeno je i jedino političko, baš kako i pristoji rajskom totalitarizmu, a glasi – ima li hrane? Hrana je bila najfrekventnija riječ razgovora i Kubanac je zavrtio oko nje čitav niz stavova: 'Naravno, u Hrvatkoj zarađujem puno više nego što sam na Kubi, ali i trošim više. Baš kao što je to bilo u Milanu u odnosu na Zagreb. Što mi je vrijedilo tamo zaraditi, na primjer, tisuću eura mjesečno, ako devetsto moram potrošiti na stan i hranu? Hrana je sve. Tko kontrolira hranu, kontrolira sve drugo. Zato mrzim Europu.'

Ima neke logike. Doduše, do onog trenutka kada Mario veli da dio love šalje roditeljima. Emigracija se ispostavila kao uzbudljiva, naporna, zamalo neprofitabilna, ali Zagreb još uvijek šamara Havanu po navedenom parametru. 'Ostavio sam na Kubi polovicu sebe. Danas je lakše otići nego prije, ali još uvijek treba imati dovoljno novca, garantno pismo, riješiti vize... traje to. Dok su Rusi bili na Kubi, život je bio idealan. Danas, ako su ljudi gladni, ne vjeruju nikome, ni Castru, ni bogu', sugerira mi tamnoputi purger, a ja ga pitam o ženama. Dakle, četiri su razine spoznaje suprotnog spola: 'Hrvatice, Kubanke, Talijanke... uvijek je to ista priča. Prvo, žena ima rupu i tu se malo razlikuju. Onda dolazi stvar karaktera, osobnosti. Nakon toga je kulturna razlika. Na kraju – i najbitnije – sunce! Sunce i otoci, to je sličnost Dalmacije i Kube gdje je sve polako, ili kako ja to volim reći, polakito. Na kontinentu su samo posao i pare. OK, sunce nije tako jako kao na Kubi i kod nas ne puše bura. Inače bismo svi pomrli. Kad je na Kubi 15 ili 20 stupnjeva, svi se smrzavaju od hladnoće.'

Mario se snalazi u tom četverodimenzionalnom prostoru totalno suvereno. Jedino što mu je zapelo za oko jest da se tu ljudi malo manje zezaju nego na Kubi, što pripisuje ekonomskoj beznadežnosti svojih sunarodnjaka. No ne pada mu na pamet reći išta dobro o kapitalizmu: 'Za mene je u komunizmu bilo bolje. Nisi imao puno, ali ljudi su zapravo imali sve. Sada kao sve imaš i sve možeš, a zapravo ne možeš ništa. Također, ljudi su studirali i radili stvari koje ih zanimaju. Trudili su se. U kapitalizmu studiraš nešto oko čega se uopće ne trudiš i samo zato što je profitabilno. Svi ti liječnici ili odvjetnici, kome oni stvarno žele pomoći?'

Zanimljivo za tipa koji je prelazak granica učinio svojim životnim zvanjem, ali Kubanca u Hrvatskoj najviše smeta što je dio Europe, a u Europi to što nestaju granice. Iskalio je Mario bijes zbog načina na koji EU pokušava kontrolirati tržište hrane, ugušiti domaću proizvodnju i prisiliti zemljoradnike da koriste modificirano sjeme koje se ne može reproducirati, nego samo ponovno kupiti. Stav s kojim se definitivno neće osjećati osamljen u Hrvatskoj, a nije odmoglo ni to što ga je Zagreb zapuhnuo komunističkom ozračjem: 'Prvi put kada sam došao, osjetio sam malo atmosferu komunizma. Zagreb je miran. Milano nema mira. Tu idem van u ponoć i nema nikoga ako nije petak ili subota. Tamo idem u pet ujutro i ljudi su na ulici, auti voze, partija se. Spor je Zagreb, ali to mi paše.'

Hrvatska u tri riječi? Lijepe guze, polakito, mmm... ne znam stvarno. Ne znam je li nemogućnost da se dokopa treće asocijacije na Lijepu našu kompliment, ali Kubanac je mogao slobodno dodati nešto poput 'televizijski monopol mediokriteta', budući da je na to potrošio popriličnu količinu vokabulara: 'Hrvati imaju smisla za pjevanje, samo što TV ima monopol. To je mafija. Kad god gledam neki supertalent šou, vidim kako izbacuju interesantne ljude, a guraju nekakve kokoši. Muzičar sam i znam nešto o tome. Na ulici i po barovima slušao sam ljude koji pjevaju daleko bolje nego favoriti tih emisija.'

Kubanac suosjeća svim želucem i s hrvatskom prehrambenom koncentracijom na meso. Baš kao i na Kubi, veli. Bez problema se može zamisliti u Hrvatskoj kao kvartovski susjed sa suprugom i djecom. Ionako se uvijek selio isključivo zbog žena ili posla, no zov Kube ne jenjava: 'Kad god pričam s majkom na telefon, jedino što mi govori jest da se vratim kući. Osjećam da živim pola života ovdje u Europi. Druga polovica mi je ostala tamo s obitelji i prijateljima. S onim mirisom ulica. To je nešto to ti se ureže u glavu i više nikada ne izlazi. Živim ovdje, imam nešto, ali svim Kubancima koji žele emigrirati rekao bih - ok, ali to ima svoje posljedice.'

Naravno da ima, ali Zagreb ih, koliko vidim, solidno amortizira u ritmu salse i latinoameričkog jazza.