Prije skoro 20 godina svijet je obišla priča o 'simpatičnoj mladoj državi' na Baltiku koja je upravo zbacila komunističke okove i čiji su oslobođeni građani u centru glavnog grada podigli spomenik genijalnom američkom rock-jazz gitaristu Franku Zappi. Taj čin bio je prikazivan kao još jedan simbolički trijumf slobode europskog istoka nakon pada Berlinskog zida, ali i kao novo lice postsovjetske, zapada željne Litve koja, eto, dubinski kuži i uvijek je kužila prave vrijednosti. Litve čiji glavni grad Vilnius nije bez razloga bio nazivan 'Atenom sjevera'...

Skoro 20 godina kasnije lunjamo svježe popločanim ulicama te Atene sjevera, pitajući mlado i staro za put do čuvenog spomenika. 'Kako rekoste? Zappa? Ne, nikad čuli, oprostite', redoviti je odgovor lokalaca na, kako smo dotad bludjeli, jednu od najrazvikanijih novih znamenitosti Vilniusa. Kao i u slučaju ekonomske sintagme 'baltički tigrovi', riječ je o mitu sa stanovitim elementima stvarnosti.

Da, Zapad je odavno došao u Vilnius. Ali ne baš tako progresivni Zapad kao onaj što ga je utjelovljivao pokojni indvidualac Zappa, očito davno zaboravljen od mjesnih masa, ako im je ikad nešto i značio. Ritam Zapada po krcatim lokalima vikendom udaraju Spice Girls i u boljem slučaju The Seeds. Muzika se općenito doima kao sasvim nebitna, utišana kulisa koju na javnim mjestima zapravo ni ne primjećujete. Po ulicama nema više Lada i Volgi, sve rjeđi su i crveni trolejbusi stare proizvodnje. Mladi su fino odjeveni, nose velike tetovaže i plemenske minđuše, ali opći đir djeluje šminkerski, bez izraženih buntovnih, kontrakulturnih pobuda. Vilnius djeluje kao miran i prijatan sjeverni grad, što je u zanimljivoj suprotnosti s problemima koji sa svih strana cure u projiciranu sliku europske idile.

STATISTIKA KAO BIKINI
Tromilijunsku Litvu, zemlju koja će predsjedati Europskom unijom kad u nju za mjesec dana uđe Hrvatska, posjetili smo kroz studijsko putovanje koje je za novinare organizirala delegacija Europske unije u RH. Glavni sadržaj puta bilo je upoznavanje s uspješnim investicijskim projektima koje su u Litvi pokrenuli lokalni poduzetnici, i to oni koji su uz početni kapital znali povući i pozamašne iznose iz europskih fondova. S obzirom na iskustvo komunizma, veličinu zemlje te slične tranzicijske probleme, takvo putovanje nužno provocira i razne paralele s Hrvatskom.

Za razliku od naše zemlje koja još uvijek ne nalazi izlaz iz recesije, Litva bilježi rast BDP-a od 3,6 posto godišnje, a stopa nezaposlenosti skoro je dvostruko niža od hrvatske. No i te brojke, kako ćemo vidjeti, mogu skrivati naličje koje je itekako problematično.

Reprezentativni projekti stvoreni uz značajan udio EU-ovih sredstava nude, ili bi trebali nuditi, sliku moderne Litve za 21. stoljeće. Recimo, impozantna sveučilišna knjižnica-informacijski centar u Vilniusu koji radi 24 sata na dan te, osim dva milijuna jedinica građe, nudi nesvakidašnje usluge: od  dječje igraonice do kreveta za članove koji su se umorili čitajući... Ili pak fini restoran Mano Guru u ulici Vilniaus, za koji nikada ne biste rekli da mu pola posluge i kuhinje čine liječeni narkomani, alkoholičari te bivši zatvorenici zaposleni u sklopu reintegracijskog programa koji sponzorira EU i koji navodno daje izuzetne rezultate u vraćanju tih ljudi normalnom životu.

Ili pak umjetno hlađena dvorana za cjelogodišnje skijanje sa stazom od pola kilometra i elitnim restoranom na vrhu kao da je riječ o Dubaiju u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a ne Druskininkaiju na granici s Bjelorusijom. Pitanje je samo tko će u zemlji bez planina uopće poželjeti ići na skijanje, i to u južnu provinciju, na skijašku stazu od samo 460 metara, s jednom sedežnicom...

KAD CIJELA PENZIJA ODE NA GRIJANJE
Neki, pak, razvojni projekti možda bi izgledali impresivno da ne vonjaju na grandomaniju bandićevskog tipa, a na kraju krajeva i na stil koji je doveo do pucanja globalne ekonomije. Gradić Druskininkai od urušenog je sovjetskog lječilišnog centra za 95 milijuna eura (od toga 75 iz fondova Europske unije!) preuređen u komercijalni spa-megakompleks zapadnjačkog tipa, s pjevajućim fontanama, umjetnim palmama i puteljcima koji djeluju kao da su popločeni malkice šire nego što je bilo potrebno ako se u 200 godina starim toplicama htjela zadržati hortikulturna harmonija. Što je – tu je, ali čovjek se zapita kada vizionari te općine od svega 25 tisuća ljudi misle stati i razmisliti o održivom razvoju? Čini se da Druskininkai polako postaje poligon za sve nevjerojatnije razvojne projekte i javno-privatne investicije: od megakonferencijskog centra i gradskog muzeja do golf kluba i aerodroma, pa se čovjek uplaši da sve skupa za koju godinu ne rukne kao Grčka jer na ulicama Druskininkaija jednostavno nema dovoljno ključnog sastojka - turista. Istovremeno će mjesni dogradonačelnik kao jedan od glavnih socioloških problema svog grada navesti depopulaciju. Kakav je to razvoj pred kojim domicilno stanovništvo migrira? U kojem oni što ostaju u 'gradu prosperiteta' rade za mizerne plaće? Fizioterapeut u toplicama u Druskininkaiju mjesečno zaradi oko 2.500 kuna, što je otprilike dvostruko manje od njegovog kolege u Daruvaru, inače hrvatskom 'gradu-slučaju' s jednom od najtežih ekonomskih situacija.

Tako dolazimo do dva vjerojatno ključna problema moderne Litve. Prvi je drastično socijalno raslojavanje zbog kojeg se prosječna plaća u Litvi službeno kreće oko mizernih 500 eura – najmanje u kontekstu Latvije i Estonije.

'Ma što pričate, kakvih 500 eura? Prije će biti 300 – 400', ukazat će na svoju perspektivu Irena, prodavačica povrća na tržnici u centru Vilniusa.

Novinarke s kojima smo razgovarali u glavnome gradu Litve smatraju da u njihovoj zemlji ne postoji politička snaga koja će uvjerljivo zastupati interese eksploatirane većine stanovništva. To svakako nisu socijaldemokrati aktualnog premijera Butkevičijusa - reći će one.

Litva ima znatno manju stopu nezaposlenosti od Hrvatske – 12,4 posto, ali upravo se iza tog grma krije izvor drugog, gorućeg problema. Od 2009. godine naovamo stotine tisuća Litavaca potražile su sreću u inozemstvu, na otvorenom europskom tržištu rada. Prema Guardianu, samo u Velikoj Britaniji i Walesu danas ih živi možda i 200.000. Na takav alanfordovski način i Hrvatska bi postigla tobožnju malu stopu nezaposlenosti. Mnogi strepe da će se taj problem i 'riješiti' upravo po litavskom scenariju.

No mladi u Litvi barem imaju šansu - još porazniji po društvo položaj je umirovljenika. Neki od njih, s kojima smo razgovarali na tržnici, primaju penziju u protuvrijednosti od 800 – 1.000 kuna, što je otprilike cijena mjesečnog grijanja u trosobnom stanu tijekom zimskih mjeseci. Energetski potpuno ovisna o zemnom plinu iz Rusije, Litva godinama pati kao žrtva Gazpromovog monopola, rusko-njemačkih plinskih dealova i činjenice da EU zapravo nema jedinstvenu energetsku politiku, zbog čega Litavci najskuplje plaćaju plin na Starom kontinentu.

A što je s industrijom? Još uvijek se u Litvi mogu čuti budalasta nacionalistička objašnjenja da su 'industriju odnijeli Rusi nakon raspada SSSR-a', kao da je tvornica pinklec koji samo valja nataknuti na rame i odnijeti u nepoznatom smjeru...

Pored propalih i u 90-ima popljačkanih zavoda, primjeri nove industrije ipak postoje, a neke projekte sufinancirao je EU. Crno dvodijelno postrojenje nedaleko od Vilniusa nudi zanimljivu, upravo simboličku dihotomiju: dva vrlo različita smjera europske ekonomije u 21. stoljeću.

NANOTEHNOLOGIJA vs. METALNE KONSTRUKCIJE
U lijevom krilu smještena je mala nanotehnološka tvornica Brolis koja proizvodi laserske diode na poluvodičima. Primjena je široka: od medicine do vojske. Vlasnici su tri mlada brata po prezimenu Vizbaras, koja su nakon školovanja u inozemstvu odlučila pokrenuti posao u domovini ohrabrena poreznim olakšicama za znanost i dobrim, nekorumpiranim radom državnih institucija koje distribuiraju novac iz europskih fondova. U tvornicu je dosad uloženo pet milijuna eura; pola je došlo iz fondova EU-a, a pola iz litavskih investicijskih fondova. Tvornica Brolis ima svega sedam radnika (prosječna starost u firmi je 26 godina), rastu pomalo i trenutačno su na svom tržištu jedni od najkonkurentnijih u svijetu. Mala firma, ali impresivna.

'Ljudi pričaju da je za dolazak do europskih sredstava potrebno podmićivati ljude u institucijama zaduženim za njihovu raspodjelu. No ja nemam takvih iskustava. Dapače, izuzetno sam ponosan na ljude koji rade u našim državnim ustanovama', kaže Dominykas Vizbaras, CEO kompanije i najstariji od braće te dodaje: 'Vremena su se promijenila. Ljudi trebaju sami tražiti načine da otvaraju tvornice, a ne čekati da ti je otvori država.'

No u drugoj firmi, u desnom krilu postrojenja, u tvornici metalnih struktura Arginta atmosfera nije tako optimistična. Tamošnjih 300-tinjak radnika više podsjeća na industriju u tradicionalnom smislu riječi - zaposleno je više ljudi, ali im firma ne dozvoljava sindikat! Naš strogi vodič kroz postrojenje izvlači se nevjerojatnim argumentom da radničko udruženje nije dozvoljeno zbog navodne lošije produktivnosti konkurenata u Ukrajini i Finskoj koji, eto, imaju sindikate! Ovdašnji proleteri imaju i norme koje moraju premašiti ako žele zaraditi plaću, a ako su nezadovoljni, mogu se doći osobno žaliti vodstvu kompanije... Poprilično orvelovski zavod koje se prema van diči zelenom tehnologijom i europskim subvencijama.

Sve u svemu, ako se odsjedne u centru simpatičnog Vilniusa pa se tijekom četiri dana brzinski upoznaje s vrlo raznolikim, svježe infrastrukturiranim projektima te se ruča po finim restoranima, lako je steći dojam da je Litva od jedne propale sovjetske provincije danas transformirana u državu zavidnog prosperiteta te da u međuvremenu zaostali Hrvati imaju od koga učiti. Definitivno trebaju učiti, ali pitanje je – što? Jer kada se počnu postavljati pitanja, stvari često ne izgledaju tako dobro kao na prvi pogled.

Kada se promatra vanjski izgled provincije u južnoj Litvi – barem onaj dio kojim se vozala hrvatska delegacija – ne može se poreći da, izuzev loših cesta, to više podsjeća na Skandinaviju negoli na obližnju rusku enklavu oko Kalinjingrada. Među navedenim primjerima uspješnog povlačenja sredstava iz europskih razvojnih riznica doista se može pronaći 'ponešto za svakog' i vrijeme je da hrvatski građani, kao i institucije, potraže nadahnuće i na tome što ozbiljnije porade. Ali pričati o Litvi kao nekom uzoru naprednog društva nije uputno dok se i tamo bijeli BMW-i voze ulicama kraj umirovljenika kojima je na tržnici problem kupiti malo jabuka i krastavaca.