Premda je uvriježeno mišljenje da je Tajvan ključno žarište sukoba na relaciji Washington-Peking, iza dugogodišnjih trzavica zapravo stoji Južno kinesko more. Riječ je o području koje se prostire od Singapura do Tajvanskog tjesnaca, pokrivajući područje od 1,3 milijuna četvornih milja, što je veće od Indije. Više od pola milijarde ljudi u Kini, Tajvanu, Filipinima, Maleziji, Bruneju, Indoneziji, Singapuru, Kambodži, Tajlandu i Vijetnamu živi unutar oko 100 kilometara od obala tog mora.

Južno kinesko more ogromno je vodeno prostranstvo s razvijenim industrijskim ribolovom, a postoje i značajne rezerve nafte i prirodnog plina kojih je Kina itekako svjesna. Stoga je Komunistička partija ustvrdila da ima neosporan suverenitet nad tim morem, što temelji na 'povijesnom pravu', iza čega zapravo stoji nedavno pokrenuta inicijativa 'Jedan pojas, jedan put', služeći kao političko-gospodarski instrument uspostave dominacije nad ekonomski privlačnim područjem.

Kina to područje naziva 'linijom devet crtica', a kako bi ojačao svoje tvrdnje o suverenitetu, Peking je 2012. izgradio čitavu nisku umjetnih otoka na kojima su odmah niknule vojne baze s uzletištima i radarskom opremom. Militarizirani atol Spratly omogućuje raspoređivanje borbenih zrakoplova i lansere projektila u bilo kojem trenutku, a uspostavom kontrole nad Južnim kineskim morem, Kina može koristiti ovo područje kao bazu za projiciranje svoje moći diljem indopacifičke regije. No u međuvremenu je počela širiti apetite, stoga je u istočnoafričkom Džibutiju oformila svoju prvu vojnu bazu na Crnom kontinentu.

Čitav luk luka i baza od Afrike do Pacifika

Pozicioniranjem na spoju Crvenog mora i Adenskog zaljeva, Kina je dobila izlaz na zapadni dio Indijskog oceana, a s vremenom je 'bacila oko' i na obližnju Šri Lanku te je počela širiti svoj politički utjecaj da bi imala što bolji uvid u ono što se događa preko puta, u Indiji, još jednoj regionalnoj, ali i globalnoj konkurentici. Kako bi se što više približila Indiji s juga i zapada, Kina je pokrenula sličnu političko-ekonomsku inicijativu s Pakistanom, kojem prodaje vojnu tehnologiju, a zajednički proizvode i borbene avione tipa JF-17 Thunder, čija je najnovija inačica upravo stigla u redove pakistanskog ratnog zrakoplovstva.

Da bi stvorila pomorsku povezanost, posljednjeg desetljeća Kina je financirala 35 luka diljem svijeta, od kojih se njih 14 nalazi u cijeloj regiji Indijskog oceana, a tri u Tihom oceanu. Preciznije, nakon prekomorske vojne baze u Džibutiju, Kina je počela razvijati luke u Pakistanu, Šri Lanci, Maldivima, Bruneju, Mjanmaru, čak i u Australiji, pa sve do luke Kuantan na istočnoj obali Malezije, a koja povezuje Južno kinesko more i Indijski ocean. Te luke ujedno su smještene na tzv. pomorskom Putu svile koji povezuje Kinu i Europu.

Kineska nastojanja u istiskivanju Amerikanaca iz gospodarski strateške megaregije popraćena su rastom oružanih snaga koji se može mjeriti s rastom tamošnjeg gospodarstva. Kina danas tako ima najveću ratnu mornaricu, ratno zrakoplovstvo i obalnu stražu u Aziji, a svoj utjecaj u regiji širi donacijama, ulaganjima i davanjem zajmova.

Kako bi vojno osigurala svoju globalnu trgovinu i iskorištavala regionalne energetske resurse, odlučna je povećati broj svojih podmornica na nuklearni pogon, onih za lansiranje balističkih projektila (SSBN), nosača zrakoplova domaće proizvodnje, površinskih borbenih brodova, interkontinentalnih balističkih projektila (ICBM), balističkih projektila srednjeg dometa (MRBM) i borbenih zrakoplova.

Nuklearni nosači kao udarna sila

Još u svibnju 2016. kineska vojska provela je opsežno pomorsko raspoređivanje u Južnom kineskom moru, zapadnom Pacifiku i istočnom Indijskom oceanu. U prosincu iste godine nosač zrakoplova Liaoning proveo je vježbu integracije borbene skupine u Južnom kineskom moru, a kako bi povećala pomorsku sposobnost, Kina je naručila nosač zrakoplova Shandong, koji su projektirale i proizvele domaće snage te je ušao u službu 2019. Osim toga, prvi nosač zrakoplova na nuklearni pogon vjerojatno će ući u službu do 2025., a pet godina kasnije još četiri nosača s naprednim elektromagnetskim katapultom za lansiranje. Kina je pritom u značajnoj prednosti u odnosu na sličan indijski program koji uključuje tri nosača aviona.

U sklopu strateškog raspoređivanja u Južnom kineskom moru stalno su prisutne podmornice klase Jin, naoružane balističkim projektilima, podmornice za nuklearne napade klase Shang I i raketna patrolna plovila. Obala pod kineskom kontrolom načičkana je protuzračnim cijevima koje čine slojevit ofenzivno-obrambeni sustav, a iznad Južnog kineskog mora redovito vježbaju strateški bombarderi dugog dometa tipa H-6K i mogu nositi nuklearno naoružanje.

H-6K može imati šest elektrooptičkih ili krstarećih raketa navođenih infracrvenim slikama i sposobnih za precizne udare, ali i krstareću raketu (LACM) za konvencionalni ili nuklearni udar. Iz Južnog kineskog mora projektil CJ-20 ispaljen iz H-6K može doseći Singapur, Tajland, Filipine, Vijetnam, Indoneziju i Maleziju. Projektil igra vitalnu ulogu za Kinu u regiji jer jača njezinu ofenzivnu sposobnost da izbjegava letenje iznad identifikacijskih zona protuzračne obrane (ADIZ) drugih zemalja, čime, primjerice, može zaobići vijetnamski protuzračni raketni sustav zemlja-zrak S-300 ruske proizvodnje.

Osim toga, umjetni kineski otoci u Južnom kineskom moru opremljeni su balističkim projektilima kratkog dometa DF-15, projektilima zemlja-zrak HQ-9B i varijantom projektila YJ-12B koji se lansira sa zemlje. Kako bi pogodila visoko osigurane i vojno značajne ciljeve, Kina je razvila hipersonično nečujno vozilo (HGV) DF-ZF za ubrzavanje isporuke i proširenje dometa projektila tipa DF-17, a on može doseći Andamansko more i Malajski tjesnac ako bi se djelovalo s otoka Hainan. Također bi mogao doseći Bengalski zaljev ako bi bio ispaljen iz Xizanga na zapadu Kine.

HGV putuje hipersoničnom brzinom i mogao bi doseći maksimalnu terminalnu brzinu od 10 Macha, što za konvencionalne sustave proturaketne obrane predstavlja izazov za presretanje u terminalnoj fazi leta. Sposoban je prodrijeti do nosača zrakoplova prije nego što reagira američki program zapovijedanja i kontrole, upravljanja bitkom i komunikacija (C2BMC).

Projektili koji dosežu Aljasku i Australiju

Kina je razmjestila balističku raketu srednjeg dometa DF-26 za konvencionalne ili nuklearne napade unutar dometa od 4023 kilometra. Ta je raketa sposobna za precizan napad na površinske borbene snage daleko od kineske obale. Ako se raketom DF-26 strateški upravlja s otoka Hainan za napad na kopnene ciljeve, u stanju je dosegnuti središnje područje i cijelu istočnu obalu Indije, Malajski tjesnac i američku bazu Guam u Tihom oceanu.

Kineski napredni hiperspektralni satelit za snimanje slika podržavat će balističke i krstareće projektile te protubrodske balističke rakete (ASBM) za precizne udare na pokretne ciljeve (nosače zrakoplova i kopnene borbene postrojbe) u indopacifičkoj regiji. Kako bi ojačala dugometne ofenzivne udarne sposobnosti, Kina je razvila i strateški ICBM tipa DF-41 s dometom od 12.000 do 15.000 kilometara. Sposoban je nositi deset višestrukih neovisnih vozila za ponovni ulazak (MIRV) s konvencionalnim ili nuklearnim oružjem nosivosti od 2500 kilograma. DF-41, kojim se upravlja na zapadu Kine, sposoban je dosegnuti središnji dio Indije za manje od pet minuta.

Nadalje, Kina razvija taktičko nuklearno oružje sljedeće generacije sposobno razoriti određene ciljeve u priobalnom području Indijskog oceana. Već postoje i nuklearni projektili za ispaljivanje iz podmornica tipa JL-2 s dometom udara od 7400 kilometara, što je dovoljno za napad na Australiju i priobalne dijelove Aljaske. Također, razvijen je čitav niz fregata, korveta i razarača, poput onih klase 055 koji imaju projektile YJ-18 dometa 500 kilometara i krstareće rakete CJ-10 dometa 2000 kilometara. Sve u svemu, Kina je najavila proizvodnju čak 500 plovila do 2030. godine i s aktualnih 340 ratnih brodova po tome je prva u svijetu, jer SAD ih ima 'tek' 292.

Washington je obećao ove godine rasporediti toliko vatrene moći u indopacifičkoj regiji da Kina neće ni razmotriti invaziju na Tajvan. No mnogi vojni dužnosnici i analitičari kažu da je već prekasno za to. Primjerice, isporuke američkog oružja Tajvanu, vrijedne milijarde dolara, usporene su zbog problema u opskrbnom lancu povezanih s pandemijom i pogoršanih sukobom u Ukrajini. Radi se, između ostalog, o 19 milijardi dolara vrijednom paketu pomoći koji uključuje protubrodske rakete Harpoon, ali i rakete zemlja-zrak Stinger.

Pentagon u problemima

Problem je i u Pentagonovu planu da privremeno smanji broj mornaričkih brodova i zrakoplova u regiji dok se priprema zamijeniti ih modernijim verzijama. Uz to, ograničenja američke brodogradnje mogla bi otežati provedbu plana za pomoć Australiji u izgradnji nuklearnih podmornica u sklopu programa AUKUS, dijelu zajedničke strategije za odvraćanje Kine. Blokade su prisutne i na Capitol Hillu zbog ograničenja financiranja zbirnim zakonom o vladinoj potrošnji, kojim se propisuje da pomoć mora doći u obliku zajmova, a ne bespovratnih sredstava.

Čvrsti američki saveznici Japan i Južna Koreja nedavno su predstavili zajedničku sigurnosnu strategiju s ciljem rješavanja rastuće prijetnje iz Kine. Japan je odobrio više od dvije milijarde dolara obrambenih izdataka za kupnju koja uključuje stotine krstarećih projektila Tomahawk dugog dometa. Postoji mogućnost i da se priključi projektu AUKUS.

I bez spominjanja Kine, nova indopacifička strategija Južne Koreje obavezuje Seul na proširenje regionalne sigurnosne suradnje u nastojanju da se obrani od prijetnji demokraciji i zaštiti indopacifičke pomorske putove. No Japan i Južna Koreja nemaju dovoljno razvijenu kibernetičku sigurnost da bi omogućili siguran prijenos američkih taktičkih vojnih podataka u stvarnom vremenu. To Pentagonu otežava brzu i sigurnu koordinaciju vojnih mjera odgovora s Tokijem i Seulom u slučaju neprijateljstava s Kinom. Problematična je i američka ovisnost o logističkoj podršci regionalnih partnera u pristupu bazama i lukama.

U međuvremenu, Filipini, koji su moraju braniti od stalnih upada kineskih brodova u svoje vode, vratit će američkoj mornarici povratak u svoju bivšu bazu u Subic Bayu, i to više od tri desetljeća nakon što su se američke snage povukle na zahtjev filipinske vlade. Na Guamu pak Marinski zbor otvara Camp Blaz, prvu novu bazu marinaca u 70 godina. U isto vrijeme State Department žuri obnoviti sporazume o strateškom partnerstvu s pacifičkim otočnim državama Palauom, Mikronezijom i Maršalovim Otocima jer oni uskoro istječu. Ti ugovori osiguravaju SAD-u pouzdan pristup lukama iz kojih mogu rasporediti pomorsku i zračnu snagu, ali i to bi moglo biti premalo i prekasno u odnosu na kineska stremljenja.