Ako bismo se na trenutak osvrnuli oko sebe i promotrili materijalnu kulturu vremena u kojem živimo, dovoljno bi bilo nekoliko sekundi da zaključimo da živimo u dobu betona. Cijela moderna infrastruktura sagrađena je od ovog materijala - prema nekim izračunima, polovica svega onoga što je stvorio čovjek, odnosno 14 milijardi kubika.

No jeste li znali da je cement, glavni sastojak betona kojim smo izgradili naše moderne babilonske kule, jedan od najvećih onečišćivača atmosfere? Godišnje ga se proizvede 4,8 milijardi tona, a s njim i jednako toliko tona ugljikovog dioksida – gotovo osam posto ukupne emisije ovog štetnog plina na Zemlji.

Godinama znanstvenici pokušavaju pronaći način na koji proizvesti održiviji beton, a da se od starih Rimljana i na tom polju još štošta može naučiti, znao je Admir Mašić, nekada izbjeglica iz Gornjih Koliba kod Bosanskog Broda i učenik srednje Kemijsko-tehnološke škole u Rijeci, danas profesor kemije na prestižnom američkom sveučilištu MIT.

Pet godina trebalo je njemu i njegovu timu znanstvenika da, proučavajući uzorke žbuke sa zidova drevnog gradića Priverna u blizini Rima, riješe dvije tisuće godina star misterij - zašto su se stare rimske građevine uspjele održati toliko dugo? Otkriće je to koje će potencijalno potaknuti revoluciju u arhitekturi i građevinarstvu te učiniti cijeli proces gradnje održivijim.

Tajna izgubljena u prijevodu

Naime uzorci žbuke koje je proučavao ovaj tim znanstvenika sadržavali su bijele komadiće naslaga kalcija, tzv. vapnene klasti, a ranije se mislilo da su se oni stvarali jer stari Rimljani ne bi dovoljno izmiješali beton.

'Svi smo dosad mislili da je ključ u vulkanskom pepelu, no sad smo dokazali da je glavni sastojak koji je nedostajao u formuli zapravo živo vapno. To je ono što se dobije zagrijavanjem vapnenca u velikoj peći na nekih 900 stupnjeva, pa se onda miješa s ostalim sastojcima, vulkanskim pepelom, drugim agregatima i vodom', objašnjava nam profesor Mašić. Otkrio je da su naslage kalcija nastajale upravo zbog tog tzv. procesa vrućeg miješanja, a baš one su rimskom betonu davale samoiscjeljujuće svojstvo. Naime, kad voda uđe u pukotine betona, otapa komadiće kalcija koji onda reagiraju s ostalim materijalima, ispunjavajući pukotine i tako obnavljajući strukturu betona.

'Svi su mislili da smo ludi, nitko nije mogao vjerovati da su Rimljani koristili vruće miješanje', govori nam Mašić, ističući da je tajni sastojak rimskog betona zapravo sve ove godine bio skriven samo u lošem prijevodu. Naime stari Rimljani svojedobno su opisali proces proizvodnje betona na latinskom, a nedovoljno precizan prijevod tih spisa stvorio je višestoljetnu zabludu da se koristilo gašeno, a ne živo vapno.

Malo je falilo da uopće ne upiše srednju školu

No do pravog recepta rimskog betona profesor Mašić danas možda ne bi došao da mu 1992., kad je s obitelji iz Bosne izbjegao u Rijeku, profesori u Kemijsko-tehnološkoj školi nisu izašli u susret. Kako nam govori, dolaskom u Urinje kod Rijeke, gdje je s roditeljima živio u barakama kampa za izbjeglice, s majkom se otišao upisati u srednju školu. Kako tada još uvijek status izbjeglica iz Bosne nije bio zakonski uređen, u školi su mu rekli da ga ne mogu upisati.

'Imao sam sve petice u svjedodžbama iz osnovne škole, a nisu me mogli primiti. Stajali smo na školskoj porti, a mama je počela plakati', kaže Mašić. Tamo se slučajno našla psihologinja Senija Zelić Pavelić, a nakon što su joj objasnili što se događa, pozvala ih je u svoj ured. I onda je pao dogovor s ravnateljem škole Željkom Grgurićem - dok se situacija zakonski ne riješi, Mašić će pohađati nastavu, a ocjene će mu upisivati olovkom. Nije prošlo puno vremena i olovkom upisane petice podebljane su kemijskom, a škola je vrlo brzo prepoznala Mašićev talent za kemiju.

'Kad bih se vratio u kamp iz škole, nisam imao puno opcija. Ili sam se išao kupati ili sam igrao ping-pong ili sam rješavao zadatke iz kemije', smije se Mašić. Onda su uslijedila državna natjecanja iz kemije i mnogobrojne nagrade, a nakon dvije godine u Urinju, roditelji su mu odlučili otići u Njemačku. 'Nisam htio ići s njima. Pa bio sam zvijezda u školi', našalio se.

Dobro se dobrim vraća

Roditelji su otišli, njega su ugostili obiteljski prijatelji koji su živjeli u blizini Urinja, a kako kaže, cijelo to razdoblje svjedočio je nevjerojatnom humanizmu. 'Svi su mi pomagali. Susjede, teta Dragica i teta Ankica, donosile bi mi hranu, a profesori su njegovali moj talent i učinili sve da konstantno napredujem. Bez svega toga danas možda ne bih bio gdje jesam', prisjeća se Mašić.

Inspiriran svime što su za njega napravili profesori iz riječke škole, profesor Mašić pokrenuo je program MIT ReACT, koji svake godine stipendira više od 150 zbog rata izbjeglih i zbog klimatskih promjena raseljenih studenata diljem svijeta.

'U svim tim ljudima na neki način vidim sebe. No danas živimo u svijetu novih mogućnosti. Digitalni kanali omogućavaju svim tim studentima izbjeglicama željnima znanja da studiraju na daljinu. Upisao sam se u srednju školu pomoću sreće i slučajnosti, a zahvaljujući internetu, te dvije stavke više nisu potrebne. Svi studenti u ovom programu žedni su znanja, a mi smo samo promijenili način na koji im utažiti tu žeđ', kaže Mašić.