Prof. Jurin na matičnom Filozofskom fakultetu predaje Uvod u kliničku psihologiju, Kliničku procjenu psihičkih poremećaja, Zdravstvenu psihologija te Psihologiju seksualnosti. Iza nje je višegodišnje iskustvo kliničkog rada u psihodijagnostici, savjetovanju i psihoterapiji. Voditeljica je Savjetovališta Filozofskog fakulteta za studente, gdje mladim kolegama u vremenima pojačanih akademskih i životnih izazova pruža psihološku podršku, a kao govornica rado gostuje na neformalnim studentskim skupovima na temu seksualnosti.

Članica je strukovnih organizacija i suosnivačica Hrvatskog društva za seksualnu terapiju, inače člana Europske seksološke federacije, gdje educira nove generacije polaznika. Sudjelovala je u organizaciji više međunarodnih skupova, a za svoj doprinos u održavanju festivala popularne psihologije PsihoFest dobila je i Državnu nagradu za popularizaciju znanosti. Autorica je i bloga Seksualna terapija koji od 2018. vodi na stranicama tportala.

Educirani seksualni terapeuti u Hrvatskoj se gotovo na prste mogu izbrojati. Što vas je privuklo psihologiji, a onda i psihologiji seksualnosti?

Kada sam polagala prijemni ispit za studij psihologije, među studentima se šuškalo da profesor na tom intervjuu ne voli čuti odgovor da bismo htjeli raditi s ljudima, jer se s ljudima može raditi i u dućanu. A ja sam baš to istinski htjela: raditi s ljudima. Uvijek me zanimala ljudska priroda, zašto se ljudi ponašaju na određeni način. Od početka studija htjela sam biti klinička psihologinja, raditi s ljudima koji imaju psihičkih smetnji, kojima je iz nekog razloga teško, koji sebe dobro ne poznaju i ne razumiju. Na kraju studija konačno je na red došla klinička psihologija i u tome sam se potpuno pronašla, radeći s prof. Natašom Jokić Begić, koja mi je i danas kolegica na Katedri za zdravstvenu i kliničku psihologiju i suradnica. Tada su na psihodijagnostiku počeli dolaziti ljudi s nekim seksualnim smetnjama, a moja dotadašnja klasična edukacija to nije 'pokrivala', niti je bilo mjesta gdje bi čovjek mogao više o tome saznati.

Dan danas, stručnjaci nekako prelagano zaobilaze temu seksualnosti, smatrajući to sporednim aspektom ljudskog funkcioniranja, djelomično i zato što nisu educirani. Misle da će u ljudima izazvati osjećaj nelagode ako ih o tome pitaju, jer to je, kao, preintimna stvar, iako u stručnom smislu svi aspekti života neke osobe trebaju biti propitani, uključujući i onaj partnerski. Dio partnerstva je i seksualnost, ne možemo je zaobići. Nekada se ljudi razilaze i raspadaju se dugogodišnji odnosi zato što je njihovo seksualno zadovoljstvo nisko ili preplavljeno patnjom i problemima, a ne znaju gdje bi tražili pomoć.

Kakav je međuodnos psihičkih poremećaja i seksualnosti? Koliko je zapravo sve to povezano?

Seksualni poremećaji prema klasifikaciji pripadaju kategoriji psihičkih poremećaja, no veza seksualnih i drugih psihičkih poremećaja postoji i već je prilično istražena. Psihičke smetnje, poput anksioznosti i depresije se vrlo često reflektiraju na seksualnosti. U ovo postpandemijsko doba, općenito je pojačana tjeskoba, a kada je netko jako uznemiren, tjeskoban ili u strahu, ne može se opustiti, ne može imati seksualnu želju ni uživati u seksualnom činu i odnosu. Osobitu snažnu vezu nalazimo između socijalne anksioznosti i seksualnosti. Kod muškaraca s prijevremenom, ali i odgođenom ejakulacijom često vidimo problem sa strahom da će u socijalnim situacijama biti negativno procijenjeni. Upravo ovi mladići znaju češće nego drugi svoj prvi seksualni odnos imati s prostitutkama. S druge strane, tu je depresivna simptomatika. Kad smo sniženog raspoloženja i nemamo interese, smanjena je i seksualna želja. Iako, dio ljudi u tim stanjima upravo seksualnošću regulira svoje negativne emocije, pa tako 23 posto osoba s depresivnim smetnjama, paradoksalno, ima više seksualnih aktivnosti, osobito masturbacije.

Iako navedeni psihički problemi ostavljaju traga na seksualnom funkcioniranju, ne smijemo propustiti i drugi smjer tog odnosa. Imati seksualni problem za neke pojedince i pojedinke može izazvati značajnu patnju, visoku razinu zabrinutosti, izbjegavajuća ponašanja, depresivnu reakciju, narušiti partnerski odnos i sl. Obzirom da se o seksualnosti ne razgovara otvoreno, ljudi nerijetko svoje probleme nose dugo što problem čini sve težim, a patnju većom. Ako se ohrabre i pitaju stručnjake, ali ne dobiju odgovor ili se osjete posramljenima odgovorima ('pa što biste vi htjeli u vašim godinama'...) povući će se, izbjegavati seksualnosti s vjerovanjem da im nema pomoći.

Postoji li rješenje za svaki seksualni problem? Koliko može pomoći seksualna terapija?

Rješenje za svaki seksualni problem postoji, znamo na koji način kojem problemu treba pristupiti i jedna od stvari koje mogu pomoći jest seksualna terapija. Radila sam s velikim brojem ljudi koji su iz temelja promijenili pogled na svoju seksualnost. Nedavno mi je jedan par na kraju našeg rada rekao da zapravo nisu ništa značajno promijenili od onog što rade u seksu, ali su se potpuno oslobodili teškoće zbog koje su došli, bolje komuniciraju, više ne zamjeraju jedno drugome kad netko nešto ne bi, ne preispituju se i mirni su s odgovorima i zadovoljniji. Kod pojedinaca koji zaista otežano seksualno funkcioniraju pomaci mogu biti i veći. Najveći pomaci mogu se pratiti kod muškaraca s erektilnim smetnjama, prijevremenom ili odgođenom ejakulacijom, kao i kod žena koje ne mogu postići orgazam ili ga postižu otežano. Rad na seksualnoj želji nešto je zahtjevniji.

Kako funkcionira seksualna terapija, koliko se razlikuje od klasične psihoterapije?

Seksualna terapija je prilično kratka forma terapijskog rada, najbolje s oba partnera. Kroz 10 - 15 susreta bi se već trebali vidjeti rezultati u seksualnom funkcioniranju, a nekad je to i ranije. To relativno kratko trajanje može se pripisati činjenici da već sama psihoseksualna edukacija može riješiti problem. Ljudi misle da znaju dovoljno o seksualnosti samo zato što prakticiraju seks, ali kroz život nas nitko nije osvijestio, pitao što mislimo o vlastitom tijelu, razgovarao o seksualnom funkcioniranju, užitku i zadovoljstvu. Niti imamo sustavno obrazovanje, niti smo navikli o tome promišljati. Ponekad u neformalnim razgovorima pitam roditelje pričaju li sa svojom djecom o seksualnosti. Neki to izbjegavaju zbog snažne nelagode, ali ima i velik broj onih koji nisu 'zatvoreni', dapače, imaju sasvim liberalne stavove o seksualnosti poput normalnosti dječjeg masturbiranja i sl., no to pitanje ih zatekne. Ne razgovaraju s djecom jer im je to potpuno izvan fokusa. Roditeljima se svako malo u javnosti upućuje poziv da pričaju s djecom o bullyingu, o tome što rade na internetu, ali nigdje poruke - pričajte s djecom o seksualnosti i to na predložen način. Tu svijest tek treba razvijati.

Proizlaze li problemi parova uglavnom iz individualnih inhibicija ili u pitanju jednostavno može biti 'krivi spoj', pa bi možda bilo više sreće s nekim drugim partnerima?

Može biti i jedno i drugo. Na stručnjaku je da na početku terapije dobro procijeni je li problem proizlazi iz nesklada želja, potreba i očekivanja ili u paru jedna ili obje osobe imaju značajne seksualne teškoće u funkcioniranju i koje. No kako svima volim reći, bez obzira tko funkcionira bolje ili slabije, seksualni problem je problem para. Upravo interakcija dvoje može potaknuti ili održavati ili pogoršati seksualni problem. Nekada partneri u prvi plan nude nezadovoljstvo seksualnim životom, no ubrzo na vidjelo izađu drugi problemi neslaganja oko brige oko djece, kućanskih poslova, financija, ponašanja i sl. Pokušam ih vratiti na temu seksualnosti, no ako ne ide onda ih suočim s time da im je problem širi od same seksualnosti, da je riječ o njihovom sveukupnom partnerstvu.

Ima i partnera koji divno funkcioniraju kao partneri, ali imaju izolirani seksualni problem. Tada je situacija čista i lako je raditi samo seksualnu terapiju. Ima i situacija kad se spozna da jedan partner ima psihičke smetnje, možda vuče traumu iz djetinjstva ili mladosti te ponavlja obrasce na kojima bi trebalo raditi. Tada možemo raditi s njima kao parom, ali je potrebno da taj s nekim drugim terapeutom prorađuje vlastite psihičke probleme. Iz kliničkog iskustva, seksualna terapija se ne radi jedino kada u odnosu postoji zlostavljanje, psihičko ili neko drugo. Ta situacija predstavlja kontraindikaciju za seksualnu terapiju i njima je potreban neki sasvim drugačiji pristup.

Voditeljica ste u Savjetovalištu za studente Filozofskog fakulteta. Kakve su njihove brige u sferi seksualnosti?

Mladi itekako imaju brige oko seksualnosti, ali to nitko ne adresira. Smatra se da ih gotovo 25 posto ima za njih uznemirujuće seksualne teškoće u dobi od 18 do 25 godina. Uglavnom ih obasipamo informacijama o rizicima i načinima kako ih prevenirati, no informacije o seksualno zdravom funkcioniranju, o seksualno zdravoj i zadovoljavajućoj vezi nemaju. Mladi odrastaju u uvjerenju da o seksualnosti znaju koliko im treba, pa onda niti ne traže druge odgovore, ne preispituju i tako njeguju brojne mitove. U svakom slučaju, s današnjom seksualizacijom društva, lakom i brzom dostupnošću pornografskih sadržaja, mladi ranije nego ikad promišljaju o kinky sadržajima, ponekad jer se pokušavaju prilagoditi nečemu što je ‘in’, iako to možda niti ne osjećaju. Seksualnost među mladima trebala bi biti doživljena uz intiman, blizak, ugodan dodir, neopterećen da je nužno pozicionirati se kao seksualno dominantna, submisivna osoba i sl. Puno je toga u ponudi, a mladi nisu svladali ni osnove i zapravo se, što je sasvim razumljivo, boje hoće li im penis biti u erekciji, hoće li ih prvi put boljeti, boje se spolno prenosivih bolesti.

Na Zapadu je zavladao bauk ‘hiperseksualnosti’, govori se da je svaki treći čovjek ovisan o seksu. Kako se to uopće definira?

Hiperseksualnost nije potvrđena kao poremećaj, iako se raspravljalo o patologiziranju ljudi koji žele puno seksa. No postavlja se pitanje zašto bi se proglasilo odstupanjem koje treba liječiti ako netko želi puno seksa i to radi s nekim koji isto to želi, ili možda često mijenja partnere, ali pazi na sebe i na druge u smislu zaštite od spolno prenosivih bolesti. Definicija kaže da su to ljudi koji imaju osjećaj da nemaju pod kontrolom vlastitu seksualnost, vlastite misli, ponašanja, želje i žudnje, kao i da im to stvara patnju. Dakle, to bi onda podrazumijevalo i da sami sebe stigmatiziramo, da neka vrsta seksualnosti nije društveno prihvaćena, pa bi je trebalo bolje kontrolirati. To je zapravo začarani krug: postoje ljudi koji imaju puno više želje, spremniji su puno više toga u seksu raditi, treba im dosta toga za seksualno uzbuđenje i pitanje je je li to odraz nekog problema samo u seksualnosti ili je taj problem širi.

S pričom o hiperseksualnosti treba biti silno oprezan, osobito s pojavom pornografije i cijele ideje 'ovisnosti o pornografiji'. Nepotrebnim patologiziranjem raznovrsnih seksualnih ponašanja namećemo krivnju i potenciramo problem kod ljudi koji takav problem u ponašaju uopće nemaju. Možda bismo pravo stanje stvari vidjeli kad bismo, kao društvo, podigli tamnu zavjesu kojom zaklanjamo sferu seksualnosti.

U međuvremenu, zbog dvostrukih standarda i neosviještenosti, krivnju ili sram mogu osjećati žene s jakom seksualnom željom, pripadnici LGBTIQ zajednice, ali i muškarci koji kleče po trgovima i mole za čedno odijevanje žena - zbog crkvene stigmatizacije svake seksualnosti, izuzev one reproduktivne.

Dvostruki standardi za žene i muškarce postoje u brojnim stvarima pa tako i u seksualnosti. Drukčije se gleda na žene i muškarce prema broju partnera i partnerica. Za žene je 'bolje' da imaju manje partnera, a za muškarce da imaju više. Za muškarce se pogrešno smatra da su uvijek zainteresirani za seks, a da ženama zapravo i nije puno do seksa. Neuobičajenije seksualne fantazije žena često budu popraćene neodobravanjem. Iza svega ponekad leži uvjerenje da je seks nešto prljavo, animalno, primitivno, nagonsko, a da žene koje uživaju u tome zapravo nisu ženstvene. Seksualni užitak više je rezerviran za muškarce nego žene.

Ako seksualnost gledamo kao užitak, kao sposobnost da primimo i da damo ugodu, da se pobrinemo za vlastiti užitak, onda su žene i muškarci u tome apsolutno i potpuno jednaki, te bi trebali preuzimati odgovornost u seksualnim ponašanjima. Vrlo često čujem da su muškarci ti koji su odgovorni za užitak žene, da ju je 'on doveo do orgazma'. Nekada mislim da smo zaista s dva različita planeta Marsa i Venere. I muškarci i žene koji ne odgovaraju seksualnom prototipu mogu se osjećati loše na različite načine. I svi oni koji se ne uklapaju u društvene norme, očekivanja, stereotipe, poput pripadnika LGBTIQ zajednice, ljudi starije životne dobi koji žele i imaju seks, oni koji žele pričekati sa seksom do braka, oni koji gledaju pornografiju, oni koji maštaju o susjedu ili susjedi, itd, itd, itd.

Roditelji su ponekad iznenađeni kada im dijete kaže da je gay ili ‘aseksualno’, ne znajući niti značenje tih termina. Kako reagirati?

Ja bih rekla da su sigurno više iznenađeni kada im kažu da su gay nego aseksualni jer ne vide neku bojazan oko aseksualnosti. S djecom treba pričati otvoreno, postavljati im pitanja, radije nego im nešto tumačiti. Svaki roditelj, za početak, treba zahvaliti vlastitom djetetu na hrabrosti i priznati da mu je ukazalo ogromno povjerenje. No roditelji bi djeci trebali otvarati te teme i prije nego li ona sama dođu do njih da se outaju ili razotkriju svoju seksualnu orijentaciju. Moja djeca, inače, idu u vrtić i kad ih netko pita ‘imaš li curu’, ja dodam ‘ili dečka', jer ih želim pripremiti da će biti u redu što god oni osjećali prema bilo kome. Znam da ih to neće natjerati da budu gay ili straight, ali želim da znaju da što god budu je sasvim u redu. Svoju seksualnu orijentaciju djeca katkada mogu prepoznati već u dobi od 7. ili 8. godina. Roditelji prvenstveno moraju razumjeti koliko djeci može biti teško išta reći o tome jer se boje njihove reakcije, odbijanja i neprihvaćanja. Isto tako ta djeca mogu biti predmet poruge i bullyinga od strane vršnjaka, osobito nešto feminiziraniji dječaci. Neko će dijete, kad to iskusi, naučiti da s njim nešto jako ne valja, da je po nečem što nije biralo loše, defektno, manjkavo, izolirano. Ako takvo dijete roditeljima ne može reći zbog čega ga drugi maltretiraju, ostaje nositi se sam s ogromnim problemom. To niti jedno dijete ne zaslužuje i ne bi trebalo doživjeti. Niti jedna osoba ne bi trebala tako patiti. Zato apeliram na roditelje da pomognu svojoj djeci i progovaraju o ovim temama i ne čekaju da ih djeca i mladi sami započnu.

Kako li je tek transseksualcima u Hrvatskoj? Kod nas je to još uvijek tabu tema, a država je toliko zakazala da se promjena spola radi u susjednim zemljama. Kako provesti potrebnu edukaciju kad još uglavnom nemamo ni građanski odgoj u školama?

Načelno postoje ideje i planovi da se ponudi edukacija o seksualnosti u osnovnim i srednjim školama. Prema nedavnom istraživanju, 70 posto roditelja želi takvu edukaciju u školama, međutim, razilaze se oko sadržaja koji bi se predavao. Tu dolazimo do prijepora. Hoćemo li govoriti djeci da je u redu masturbirati – jer neki bi htjeli da se to govori, a neki da se to nikako ne spominje? Hoćemo li govoriti o rodnom identitetu i seksualnoj orijentaciji - jer neki misle da će to djecu ‘natantati’ da žele biti danas malo muško, a sutra malo žensko, da će zbog toga postati homoseksualni i da će im svašta padati na pamet. Dakle, to su pogrešna vjerovanja koja ne proizlaze iz onog što znamo o razvoju identiteta i seksualnosti. Kada je ispred nas dijete koje propituje taj identitet ili već jasno osjeća da je identiteta koje ne odgovara njegovom tijelu, onda je na nama da mu pomognemo. Viđamo sve više takvih pojedinaca, a upravo je otvaranje te teme jedan oblik pomoći ljudima da se osvijeste. Spol je kromosomski determiniran, ali rodni identitet nije i ta poruka će mnogoj djeci biti kao melem na ranu, jer oni osjećaju da im je teško, da nešto nije u redu. Naravno da bi o tome trebalo educirati djecu, ali mi nažalost imamo malo stručnjaka koji su spremni razgovarati i otvarati dijalog s djecom i mladima o njihovom seksualnom razvoju.

Cijeli spolni odgoj na lošim je temeljima i nema dovoljno snage ni volje da se provede u praksi i da se djeci daju prave informacije radi očuvanja njihovog ukupnog zdravlja. Postoje različiti mitovi; da će ih se pretjerano seksualizirati, da će ih se prerano gurnuti u seks, da će ih se nagovoriti da budu drugog roda ili homoseksualno. Međutim, tamo gdje se provodi spolni odgoj djeca odrastaju s manje srama i krivnje, manje je rizičnih ponašanja, a neke zemlje pokazale su i da je broj maloljetničkih trudnoća smanjen na minimum, a sve sa svrhom da budu što boljeg seksualnog zdravlja. Ništa se praktički ne može zabraniti, a seksualnost ponajmanje. Moramo djecu opremiti dobrim informacijama, vještinom komuniciranja o seksualnosti, podržati ih kao ličnosti da bi se znali izboriti za sebe, upoznati ih s njihovim pravima, kako reći ‘ne’, kako doći do kontracepcije i još puno toga.

U Americi je poljuljano pravo na pobačaj, a istovremeno se društva sve više otvaraju u pogledu seksualnosti. Vi educirate nove generacije polaznika Hrvatskog društva za seksualnu terapiju; kakvi su trendovi u seksologiji?

Uvijek postoje struje koje otvaraju teme u području seksualnosti i imaju ideju širenja sloboda, s punom odgovornošću da pazimo na druge te one koji se zbog svog svjetonazora boje takvih sloboda, imaju osjećaj da ih se tjera u promjene na koje oni nisu spremni. Jedna velika sredina je rubno indiferentna i ne promišlja puno o seksualnosti. Rekla bih da u medijskom prostoru mi gledamo borbu tih oprečnih perspektiva, od toga da se oteža i zabrani pobačaj, uskrati kontracepcija, i sl. do s druge strane onih koji zagovaraju veće slobode na seksualne i reproduktivne izbore.

Trend u području seksologije je jačanje edukacije na svim razinama obrazovanja u smjeru razumijevanja seksualnosti. Trenutno je u tijeku europski projekt kojim se želi osmisliti obavezni sadržaj iz područja ljudske seksualnosti za sve stručnjake pomagače: psihologe, liječnike, socijalne radnike, socijalne pedagoge, medicinske sestre…. Hrvatska je dio tog projekta i nadam se da ću doživjeti vidjeti njegove rezultate. Dotad, ja držim svoj kolegij koji svake godine pohađa 30 studenata. Kroz sad već sedam generacija educirano je 200 psihologa koji su spremniji djelovati na promociji i očuvanju seksualnog zdravlja svih pojedinaca i pojedinki ovog društva. Stručnjaci se mogu educirati i kroz Hrvatsko društvu za seksualnu terapiju, gdje se pripremamo za petu generaciju seksualnih savjetnika i terapeuta. Ništa ne ide preko noći, ali to je već značajan utjecaj u izgradnji mreže ljudi koji razumiju seksualnost i mogu pomoći brojnim ljudima s problemima u tom području.