Trećeg dana istraživanja uskih ulica kaotične Dhake, glavnog grada Bangladeša, sa svojim vodičem Saifulom došlo je vrijeme za njegova pitanja.

'I, kako ti se sviđa moj grad?'

'Sviđa mi se, zanimljiv je i uzbudljiv. Ali… nekako je sve stiješnjeno, nabijeno, previše ljudi na malom prostoru.'

Iznenađen je.

'Stiješnjeno ti je? Previše ljudi na malom prostoru? E, pa pokazat ću ti što znači tijesno i previše ljudi na malom prostoru. Vodim te u Genevu!'

'Geneva usred Dhake? Što je to?'

'Vidjet ćeš…'

Mala četvrt golemog grada, pompoznog imena Geneva, zapravo je logor Geneva, da ne kažem koncentracijski kamp. U tom izoliranom dijelu grada, kao u getu, dimenzija nešto manjih od Dioklecijanove palače – ili, ako vam olakšava snalaženje, nešto većeg od zagrebačkog Jelačić placa – živi između 30.000 i 60.000 ljudi! Svaki podatak o broju ljudi na indijskom potkontinentu, pa tako i u Bangladešu, uvijek ide uz dodatak onog 'između'. Popisi stanovništva, i kad se provode, ne zalaze u mnoge teško dostupne ruralne dijelove zemlje, a geta poput Geneve uopće ih ne zanimaju. Sve je ovdje procjena širokog zamaha, 'između' dvije brojke.

Geto je posljedica kompleksne i krvave recentne povijesti Bangladeša. Naime, Britanci su 1947., nakon dugih desetljeća pobuna i krvavih obračuna s indijskim narodom, odlučili svojoj koloniji dopustiti neovisnost. Napustili su svoj 'dragulj u kruni', podijelivši ga prije toga na dvije države: većinski hindu dio, koji čini većinu potkontinenta, zadržao je ime Indija, dok su većinska muslimanska područja, na dva suprotna kraja potkontinenta, postala Pakistan. A taj je opet podijeljen na dva dijela, Istočni i Zapadni, između kojih je bilo 2000 kilometara indijskog teritorija.

Odmah poslije podjele slijedila je prva humanitarna katastrofa, a mase ljudi, ovisno o vjeri, migrirale su iz Indije u Pakistan (muslimani), dok su hindusi iz Pakistana krenuli za Indiju. Petnaest milijuna ljudi u nekoliko mjeseci promijenilo je život i ostavivši sve iza sebe otišlo u drugu zemlju, a migracije su se nastavile i godinama kasnije. Kako u Indiji već biva, podjela nije prošla bez žrtava, a u krvavim vjerskim obračunima tih mjeseci ubijeno je, kažu procjene, jer pravi broj nikad nije utvrđen, između 200.000 i dva milijuna ljudi.

Ozbiljni problemi države koja se danas zove Bangladeš počeli su kad su zasićeni marginalizacijom i osjećajući se zaboravljenim dijelom Pakistana stanovnici poželjeli neovisnost. Zapadni Pakistan brutalno je vojnom silom odgovorio na pobunu, a rat za oslobođenje koji je uslijedio pretvorio se u pravi genocid koji je proveo Zapadni Pakistan na teritoriju svog tadašnjeg istočnog dijela. I broj žrtava i masa izbjeglica ovdje je premašila brojke iz razdoblja podjele 1947. U jednom od najgorih genocida 20. stoljeća – koji je uključivao sustavna masovna silovanja – ubijeno je između (opet ta procjena) 300.000 i tri milijuna stanovnika Istočnog Pakistana. Indija, iritirana brojem od desetak milijuna izbjeglica koji su sigurnost potražili u njoj i zvjerstvima koja je počinila pakistanska vojska, vojno je intervenirala i pomogla Bangladešu da krajem 1971. postane neovisna država. Stanovnici Bangladeša i danas – za razliku od Pakistanaca – imaju dobro mišljenje o Indiji i jednako dobre odnose sa susjednom zemljom.

Žao mi je zbog malog povijesnog predavanja s milijunima mrtvih, ali priča o stanovnicima Geneve ovdje tek počinje. U Genevi žive potomci muslimana koji su iz indijske države Bihar 1947. prebjegli u sigurnost tadašnjeg Istočnog Pakistana. Osim što govore urdu, jezik koji koriste i Pakistanci, dok se u Bangladešu govore bengali, oni su po svemu uvijek bili bliži Pakistanu pa su se tako opredijelili i u ratu 1971. Na kraju rata ostali su na krivoj, poraženoj strani i već tada ih je puno stradalo. Nakon neovisnosti Bangladeša, Pakistan je pristao primiti tek mali broj Bihara, koji su u ratu bili na njihovoj strani, dok su ostali bili prisiljeni ostati u novoj državi, izloženi progonu kao izdajnici.

Tih preostalih 300.000 nepoželjnih Bihara smješteno je u sedamdesetak logora širom Bangladeša, u kojima i danas žive, s time da ih je danas blizu pola milijuna. Utješno je da su ti logori otvorenog tipa, nema žice ni kontrole ulaza i izlaza, ali izvan tih geta mjesta za njih u bangladeškom društvu praktično nema. Nasilje nad njima, usude li se napustiti geto, česta je pojava, pa se jedino u svom logoru osjećaju sigurnima. Geneva je danas najveći i najpoznatiji takav geto, u samom centru Dhake.

Pola stoljeća nakon rata Bihari su i dalje građani drugog reda u Bangladešu. Nije da je neki blagoslov biti i 'građanin prvog reda' u ovoj zemlji pa onda možete zamisliti kako je biti Bihari. I dalje nemaju pravo na državljanstvo, iako Bangladeš pod pritiskom međunarodnih humanitarnih organizacija polako dopušta neka prava i unosi promjene. Danas svi Bihari koji su rođeni nakon 1971. i oni koji su te godine bili maloljetni službeno mogu dobiti državljanstvo. To je službeno, a zaista ga dobiti znatno je teže, jer su birokratske prepreke ogromne.

Ulazak u geto među ove ljude zgromio me. Iskusan sam putnik i ljudskog sam se jada nagledao u životu. Ulazio sam u slamove Mumbaija, smucao se dijelovima Pešavara u koje stranci ne zalaze, muvao se najozloglašenijim četvrtima Bogote… Ipak, geto Geneva najmučnija je i najpotresnija stvar koju sam vidio u životu.

Nije mom osjećaju pomogla ni njihova srdačnost ni radost što vide nekog iz stranog svijeta tko može posvjedočiti o njihovoj situaciji. Tijesne ulice geta, nepostojeća infrastruktura, sobice veličine šest do osam kvadratnih metara u kojima žive obitelji od deset ili više članova i kuhinje na ulici, jer prostora u sobi za kuhalo nema, i činjenica da baš nijedna 'stambena jedinica' nema WC ili vodu, čime je i kanalizacija nepostojeća, nisu lako probavljivo putničko iskustvo.

Humanitarne organizacije na tom malom prostoru izgradile su im komunalne toalete, ukupno ih je 150, pa vi računajte koliko ljudi dolazi na jedan WC.

Za državu Bangladeš i njezin glavni grad Bihari kao da ne postoje, državne institucije, komunalna briga, skrb – ničeg ovdje nema. Državne službe, osim u vidu povremenih brutalnih policijskih racija, ne zalaze u ovaj dio grada, pa su stanovnici prepušteni sami sebi.

Samo šest od 70 ovakvih geta u Bangladešu ima školu, a ne financira ih država, nego međunarodne humanitarne udruge. Geneva spada u geta koja imaju škole pa zalazimo u nju. Dočekuje nas oduševljeni učitelj, vodi nas po učionicama u kojima nas đaci pozdravljaju mahanjem, pjesmom, najvećim osmijehom na svijetu. Nekako sam uvjeren da se u onoj pravoj, švicarskoj Genevi djeca ne smiju toliko ni kad za svaki rođendan dobiju novi model iPhonea. Učitelj nam – žao mi je prijatelju, i tebi sam ime zaboravio – govori o životu unutar geta i svim problemima s kojima se susreću njegovi stanovnici. Neki od njih rade izvan Geneve, ali ma koliko dobro govorili bengali – njihov urdu i dalje je jezik geta – uvijek se zna tko su i odakle su pa su im minimalne mogućnosti da se odsele iz ovog pakla.

Rijetki su u tome uspjeli i sada žive u Dhaki, izvan geta, ali većina, čak i sretnici koji nađu nekakav posao u gradu, žive i dalje u ovih nekoliko tisuća kvadrata, najgušće naseljenom dijelu svijeta. Škola koju nam učitelj s ponosom pokazuje ima ukupno pet malih učionica i pohađa je u dvije smjene oko 500 đaka. Podijeljeni su u dvije grupe, na one između tri i 10 i one od 11 do 14 godina. Financiranje dolazi isključivo od humanitarnih organizacija, a nakon 14 godina i završetka osnovne škole malo tko nastavlja edukaciju, školovanje nakon toga izvan je geta i plaća se, a oni to sebi ne mogu priuštiti.

Statistički gledano, Bangladeš je zemlja mladih ljudi, 30 posto stanovništva mlađe je od 15 godina. Nema razloga da bi se Geneva – svaki put osjetim gorčinu kad se sjetim ironičnih konotacija tog imena – bitno razlikovala u tom populacijskom segmentu. Dakle ako u getu živi 40.000 ljudi, njih 12.000 ima manje od 15 godina, što bi otprilike značilo da ih je u školskoj dobi oko 9000. Pitam učitelja, ako škola može u svom malom prostoru imati najviše 500 đaka, što je s ostalima?

'Neki idu u školu izvan Geneve', kaže. Pa zašuti. 'Neki!' ponovi još jednom.

Znamo i on i ja da je tih malo i da ogroman broj djece uopće ne ide u školu. Što onda preostaje stanovnicima geta?

Učitelj slegne ramenima.

Kad ga pustimo da se vrati učenicima, Saiful i ja nastavljamo svoje istraživanje, a on mi objašnjava kakav je zapravo život u getu. Sitna trgovina, eventualno prosjačenje izvan njega, poneki, najčešće privremeni posao u Dhaki. Nezamisliva bijeda.

'Geneva je postala glavno mjesto za dilanje droge u Dhaki', kaže. Ti ljudi jednostavno nemaju izbora, jedino se tako može preživjeti…

Prije desetak godina iz Burme je u Bangladeš prodrla nova kemijska droga ya ba, na bazi metamfetamina, i postala jako popularna među bogatijima koji si je mogu priuštiti, uspješnim poduzetnicima i studentima s privatnih sveučilišta. Osim što stvara snažnu ovisnost, često je fatalna.

Saiful se žali da ova droga odvodi mlade žene ovisnice u prostituciju i da je došlo do porasta kriminala u gradu. Geneva ju je otkrila kao izvor prihoda, jedini njima dostupan, pa odatle započinje distribucija za velik dio Dhake. Kako su Bihari i inače ljudi koje policija ne tretira s puno obzira – i oni rođeni puno nakon 1971. ovdje su i dalje izdajnici – racije su česta pojava. Baš nekoliko dana prije našeg dolaska u zoru je 500 specijalaca sa svih strana upalo u geto i napravilo brutalnu raciju u kojoj je jedan stanovnik ubijen, više njih ranjeno, a stotine su odvedene u zatvor.

Saiful, inače dosta konzervativnih pogleda, barem kad je moral u pitanju, uopće ne osuđuje Bihare zbog poslova s drogom. Jednostavno, kaže, Bangladeš im ne daje nikakvu drugu mogućnost. Žao mu je što ti ljudi, među kojima ima i prijatelje, nisu tretirani kao ravnopravni građani zemlje u koju su zbog nevolje došli prije više od 70 godina i jedini im je grijeh to što su bili na pogrešnoj strani. Zapravo, ne može se govoriti o neravnopravnim građanima, jer najveći broj njih ne može ni dobiti državljanstvo iako su rođeni ovdje i cijeli život žive usred Dhake.

Šećemo se getom, ne osjećam neugodu, nitko nas ne gleda krivo, štoviše pozdravljaju, javljaju se, domahuju. Gužva na ulicama, nema vozila, ni jedno ne može proći kroz tako uske uličice. Nema ni krava, vjerojatno je i njima pretijesno, ali naiđe poneka ovca. Zaobilazimo štandove s hranom, male trgovce koji prodaju nekoliko sitnica, hrpe smeća koje nema tko odnijeti, otvorene kuhinje, čak i mali salon videoigrica koji djeluje kao nostalgičan povratak u rane devedesete. Zavirujemo u širom otvorene sobice u kojima spavaju cijele velike obitelji, a čija su vrata uvijek otvorena, jer prozora nema.

Kad konačno izađemo iz Geneve, Dhaka se najednom doima kao lijep grad širokih avenija, pun zraka i bez gužve.

'Sad znaš što znači tijesno i prenapučeno?' pita Saiful.

Kimam glavom.

Ja sam izišao iz Geneve, ali Geneva još dugo neće izaći iz mene.