Od 4.359 kandidatkinja i kandidata na predstojećim izborima za Hrvatski sabor jedan kandidat zna da će sigurno biti izabran. Čak i u slučaju da na izbore ne izađe niti jedan birač u Hrvatskoj osim njega samog. I, naravno, uz uvjet da taj kandidat glasuje za samog sebe. To je Furio Radin, saborski zastupnik u više mandata i aktualni kandidat za zastupnika talijanske nacionalne manjine u XII. izbornoj jedinici. Gospodin Radin, naime, uopće nema protukandidata u svojoj izbornoj jedinici. Zakon to ni ne traži. Kao što isti taj Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor ne traži kvalificiranu većinu za pobjedu u konkretnom slučaju. To znači da je Furiju Radinu kao jedinom kandidatu dovoljan samo jedan glas za ponovni ulazak u parlament.

Zašto neki drugi kandidat, politička stranka ili koalicija nisu podnijeli pravovaljanu kandidaturu za ulazak u Sabor preko XII. izborne jedinice u kojoj se, među ostalima, bira i zastupnik talijanske nacionalne manjine, nije nebitno. Kao što nije nimalo sporno da gospodin Radin planira obnoviti saborski mandat koji je, uostalom, uvjerljivo osvajao na svim ranije održanim izborima. No, i on i ostali saborski zastupnici, baš kao i Vlada, itekako su odgovorni za popriličan broj pitanja u hrvatskom izbornom zakonodavstvu punom nelogičnosti i anakronih rješenja.

Situacija u kojoj je moguće osvojiti saborski mandat bez protukandidata i sa samo jednim glasom jedna je od njih. Zakonski je moguće da se i u ostalim izbornim jedinicama, od I. do XI, verificira i natječe samo jedna lista i – sve raspoložive mandate osvoji sa samo jednim važećim glasom. Je li time osigurana mogućnost izbora koja je preduvjet demokratskog višestranačkog sustava kao jedne od najviših ustavnih vrednota? Zvuči nevjerojatno da su prvi demokratski višestranački izbori održani 1990. u tom smislu bili puno precizniji. Modelski većinski, za pobjedu su na izborima tražili natpolovičnu većinu birača koji su pristupili izborima, uz uvjet da broj glasova koje je kandidat dobio nije manji od jedne trećine broja ukupno upisanih birača u izbornoj jedinici. Odredba je to tadašnjeg Zakona o izboru i opozivu odbornika i zastupnika koji je, primjerice, ulazak u eventualni drugi krug omogućavao isključivo kandidatima koji su u prvom krugu izbora dobili najmanje sedam posto glasova birača koji su pristupili izborima.

Na ponovljenim su izborima morala sudjelovati najmanje dva kandidata kako bi se osigurala kompetitivnost izbora. Bilo, pa prošlo. Baš kao i tadašnja norma o prikupljanju potpisa za svaku kandidaturu, bez obzira je li bila riječ o neovisnim, stranačkim ili koalicijskim kandidaturama.

Aktualno zakonsko rješenje potpise u postupku kandidiranja traži samo za neovisne liste tj. za liste koje predlažu skupine birača te za neovisne kandidate nacionalnih manjina. Da se potpisi traže za svaku predloženu listu, cijeli bi postupak dobio na serioznosti i legitimnosti, dodatno bi se osigurala jednakost kandidiranja, a i izbjegla bi se situacija da inače mnogobrojne pasivne političke stranke imaju a priori prednost nad neovisnim političkim opcijama i njihovim nositeljima.

Ako se potpisi traže za svaku kandidaturu na predsjedničkim izborima, zašto se ne bi tražili i za svaku listovnu kandidaturu na izborima za predstavničko tijelo građana i nositelja zakonodavne vlasti u Hrvatskoj?

Sljedeća je nelogičnost vezana uz često spominjanu XI. izbornu jedinicu u kojoj zastupnike biraju hrvatski državljani bez prebivališta u Republici Hrvatskoj. Nakon ustavnih promjena iz 2010. broj je zastupnika iz kolokvijalno zvane dijaspore ograničen na tri, ali ova norma nije utjecala na to da referentni zakon za ovu jedinicu omogućuje predlaganje lista s između šest i 14 kandidata. Određuje li Ustav RH pravo na isključivo tri zastupnička mjesta, nije li apsurdno normirati kandidacijske liste s tri do četiri puta više kandidata? Čudno zakonsko rješenje poštivali su, naravno, predlagatelji lista za ovu tromandatnu izbornu jedinicu (poput nekadašnjih za Županijski dom) koji su ove godine dali prijedloge unutar zakonskog raspona od šest do 14 kandidata. Možda oni računaju na izvršnu vlast, ali ni u izbornim jedinicama od I. do X. u slučaju odlaska saborskih zastupnika u Vladu nema brojčane 'pričuve'. Eto, sada imamo i kandidate čije su izborne šanse čista enigmatika.

Svemu ovome treba dodati i notorno zanemarivanje zakonske odredbe da se izborne jedinice određene Zakonom o izbornim jedinicama za izbor zastupnika u Hrvatski sabor ne smiju razlikovati više od + /– 5 posto prema broju birača. Očito kršenje zakona dogodit će se i na ovim izborima čiji je još jedan anakronizam reguliranje postupanja elektroničkih medija s nacionalnom koncesijom tijekom izborne promidžbe. Zagušeni medijski prostor ne omogućuje, jasno, selekciju informacija, a u konačnici kandidatima koji nemaju protukandidata promidžba niti ne treba. Dovoljno je samo da se ne posvade sami sa sobom...