'Naša vatra ne gori od jučer... To je vatra koja nas je grijala kad je bilo najteže – i kad je bilo najljepše. I zato, kako god završi ovo večeras, od vas tražim samo... Da vatra i dalje gori.'

Je li ovo motivacijski govor nekog slavnog trenera uoči odlučujuće utakmice? Neka nadahnuta posljednja poruka velikog stratega koji je spoznao da pred izlazak na teren svojim momcima ne treba više govoriti o taktičkom planu, nego ih samo pozvati da ostave srce na terenu?

Ne, to je reklama za pivo

Prošli tjedan FIFA je na svojoj službenoj internetskoj stranici objavila intervju s našim nogometnim izbornikom Nikom Kovačem. U njemu nije toliko pričao o samom sportu na plošnoj, bazičnoj razini, koliko o svojem dvojnom kulturnom identitetu (njemačkom i hrvatskom) te o glavnoj ideji kojom želi promijeniti Hrvatsku. Ključno pitanje ove momčadi, smatra Kovač, nije ni taktičke ni fizičke, nego filozofske naravi.

Izbornik se dotaknuo problema koji već tisućama godina zaokuplja čovječanstvo: odnosa između razuma i osjećaja, racionalnog i emotivnog. Time se filozofija bavi praktično od svog začetka: od starih Grka, preko empirista, racionalista i Kanta pa do suvremenog pristupa koji je najčešće u funkciji istraživanja tržišta. Marketing je od filozofije i znanosti naučio da emocije imaju ključnu odluku u procesu donošenja odluka i to koristi kako bi uspješnije plasirao svoje proizvode. Dobar primjer za to upravo je spomenuta reklama za pivo, koja vezivanjem uz nešto što velik dio ljudi doživljava izrazito strastveno (dakle: iracionalno), još uz dramatični voice-over, želi izazvati emotivnu reakciju na podsvjesnoj razini: cilj je uvjeriti nogometnog navijača da kupi baš to pivo, iako je možda i sam svjestan da mu je dostupan i kvalitetniji i(li) povoljniji proizvod.

Međutim, Kovačev pristup problemu odražava svojevrsni antropološki dualizam u skladu s njegovim osobnim identitetom. 'Pokušavam primijeniti racionalno razmišljanje u donošenju odluka', kaže izbornik. 'Naravno, nikada ne možete potpuno ignorirati ni emotivnu dimenziju, ali preferiram otići ispod površine određenih stvari. Po mom mišljenju, otežat ćete si posao ako je previše vaših odluka zasnovano na instinktu. Zato pokušavam uključiti mozak.'

Pritom nimalo ne zazire od kulturoloških stereotipa. 'Ja u potpunosti utjelovljujem tipično njemačke vrline poput temeljitosti, urednosti, discipline i organizacije. Da budem iskren, moj je mentalitet više njemački nego hrvatski – vjerojatno više nego što je to slučaj kod mog brata Roberta. No naravno da smo još uvijek Hrvati. Impulzivni smo i emotivni, ali također i racionalni. Hrvati su ljudi koji vole malo spontanosti. Organizacija nam nije prva i osnovna stvar. Ali ja pokušavam usaditi ideju da se neka pravila moraju poštivati i da se uspjeh temelji na disciplini, organizaciji i radu.'

I još kaže: 'Dragi nam je Bog dao talent koji drugima možda nedostaje. S druge strane, očito je da nemamo neke stvari koje drugi imaju. Jednom kad uspijemo spojiti svoj strastveni pristup sa sposobnošću da zadržimo prisebnost u nekim situacijama, imat ćemo jako dobru nogometnu momčad.'

Možda se nekome čini ispraznim toliko filozofirati oko naoko trivijalne stvari, ali nogomet je vrlo često snažan katalizator promjena u društvu. Primjerice, najozbiljniji autori njemačku pobjedu na Svjetskom prvenstvu 1954. uzimaju za prijelomni događaj poslijeratne nacionalne povijesti: poslije finala poznatog kao 'Das Wunder von Bern' uslijedio je 'Das Wirtschaftwunder', odnosno ubrzani gospodarski oporavak.

No ne moramo ići ni tako daleko u prošlost. Jedan od najvažnih trendova u posljednjih 10-15 godina međunarodnog nogometa bio je pokušaj gotovo svih u tom polju važnijih nacija da promjene svoj tradicionalni mentalitet – odnosno, obogate ga osobinama koje su im dotad nedostajale. Španjolci su od fanatično borbene, ali prečesto bezumne 'Furije' došli do radikalno tehničke (i strahovito uspješne) tiki-take; Nijemci su promijenili kompletni sustav rada s mladima da bi iznašli kreativne, polivalentne igrače, a da pritom nisu zanemarili ono što ih je krasilo i ranije – sjajnu fizičku pripremljenost, psihičku stabilnost i snagu. Brazilci su još prije svih ostalih transformirali svoj klasični 'samba-nogomet' u nešto puno organiziranije i taktički odgovornije.

Svi teže krajnosti s druge strane spektra, a često te promjene u nogometnom mentalitetu koincidiraju sa širim društvenim promjenama. U Njemačkoj je, recimo, nogomet postao najjači kohezivni faktor u procesu integracije imigranata u novo, multikulturalno društvo: Özil, Khedira, Gomez, Klose, Podolski, Boateng i drugi postali su novi heroji nacije. Ondje su danas 'prebjezi', kao što su to bila braća Kovač, puno rjeđi slučaj. Talijani su pod izbornikom Prandellijem počeli igrati nezamislivo hrabrije i proaktivnije nego ikad prije, a on je nakon poraza od Španjolaca u finalu Eura 2012. rekao: 'Italija je stara zemlja, sa starim idejama. Trebamo imati hrabrosti mijenjati se, što smo ovom prilikom pokušali u nogometu.'

Hrvatska je, naravno, također zemlja starih ideja. Dovoljno je samo pogledati Dnevnik ili pročitati glavne vijesti po novinama i portalima da biste se u to nedvojbeno uvjerili. Hrvatski je nogomet posljednji pravi uspon doživio u prvom izborničkom mandatu Slavena Bilića, od 2006. do 2008. – dakle, tijekom razdoblja ekonomskog rasta i optimizma, kad se gradilo i trošilo više nego ikad kasnije. Ne postoje valjani argumenti koji bi te dvije stvari dovele u bilo kakvu izravnu vezu, ali zanimljivo je primijetiti i što se događalo kasnije: kako je Bilićev pokušaj 'revolucije' skončao dramatičnim i šokantnim porazom od Turske na Euru, tako je Hrvatska neposredno poslije toga, u trećem kvartalu 2008., ušla u recesiju.

Poslije toga je nogomet tonuo zajedno s atmosferom u društvu, tek tu i tamo pokazujući znakove života. S usponom novog hrvatskog tradicionalizma dobili smo i novog, pravog recesijskog i populističkog izbornika Štimca, no sreća je naša da nije predugo trajao. Zamijenio ga je Niko Kovač, kao čovjek za novo doba i novi zalog za optimizam. 'Uzevši u obzir situaciju u kojoj se nalazimo, uključujući gospodarske probleme, svaki mali uspjeh donosi određenu mjeru utjehe za narod', rekao je u intervjuu za FIFA-u. 'Ne treba puno da bi se vratio osmijeh na hrvatska lica.'

Ali je li Niko Kovač, kojeg pamtimo i po nastupu u promotivnom spotu u kojem se izjašnjava za HDZ i doktora Ivu Sanadera (i njegov brat Robert, također), doista čovjek novih ideja? U nogometu, kao i u politici, jako smo tanki s alternativama i mogućnost izbora najčešće je samo iluzija. Jasno je da ni Kovač nije nikakav revolucionar. Međutim, koliko god mu retorika katkad sugerirala drugačije, on mentalno nije 'odavle' – i sam priznaje da je 'u glavi' više Nijemac nego Hrvat. Ono što on zagovara i nudi u opreci je s aktualnim trendovima koje hrvatsko društvo vuku praktično u predmoderno doba: racionalnost umjesto emotivnog populizma. Uključiti mozak i skupiti hrabrost da se počnemo mijenjati.

Uspije li s tom preobrazbom mentaliteta nogometne momčadi... Možda, tek možda, bi i u hrvatskom društvu starih ideja tad postalo poželjno uključiti mozak i skupiti hrabrost za promjene, a patetične ognjištarske priče o tome gori li to još uvijek ista vatra i jel' na polju žito posijano u potpunosti prepustiti pivovarama i folklornim društvima.