Adolf Hitler snažno zabija lopatu u pijesak. Oko njega gužvaju se vojnici, a netko od njih ga fotoaparatom slika kako otvara radove na još jednoj dionici autoceste. Bio je to tipičan prizor na slikama kojih je u 30-im godinama prošlog stoljeća bilo po cijeloj zemlji, osobito tamo gdje su se gradili kraći dijelovi autocesta tzv. Trećeg Reicha, piše Deutsche Welle

Ta je predstava imala samo jednu svrhu: vijest o građevinskim djelatnostima vladajućih trebala je doprijeti do svih građana Njemačke. Zabijanja lopate bilo je posvuda, a nakon završetka radova obilježavalo se i otvorenje dionica.

Bio je to neobičan preokret jer je samo nekoliko godina prije velik dio Nacionalsocijalističke stranke (NSDAP) zajedno s Komunističkom partijom sabotirao gradnju takozvanih Nur-Autostraßen, pista od betonskih blokova koje su bile prve prometnice namijenjene isključivo automobilskom prometu. Nacisti su smatrali da će autoceste služiti samo interesima 'bogatih aristokrata i krupnih židovskih kapitalista' pa su se tako držali podalje od političkih pregovora o njihovom financiranju. Tek kad je Hitler 1933. godine došao na vlast nacisti su shvatili da bi mogli iskoristiti autoceste za ostvarenje svojih ciljeva.

Zbog ekonomske krize i nedostatka kapitala izgradnja mreže autocesta u Njemačkoj je do 1929. godine bila neuspješna. Zemlja je bila pogođena masovnom nezaposlenošću, hiperinflacijom i morala je plaćati reparacije iz 1. svjetskog rata. Jedino je tadašnji gradonačelnik Kölna Konrad Adenauer 1932. uspio izgraditi i financirati prvu autocestu bez križanja između Kölna i Bonna: današnju autocestu A 555. Njezina duljina u ono je vrijeme iznosila 20 kilometara, a najveća dozvoljena brzina bila je 120 kilometara na sat. Ipak, većina ondašnjih automobila jedva je postizala brzinu od 60 km/h. Područje oko Kölna tada je slovilo kao najprometnije. Samo pola godine nakon otvorenja nacisti su je degradirali u cestu da bi im pripao naslov graditelja prve autoceste u Njemačkoj.

Povjesničari danas kažu da se Hitler samo priključio pokretu rastuće mobilnosti koju se dalo naslutiti na globalnoj razini. Ipak, prepoznao je priliku da naizgled besmislenim projektom zavede cijelu naciju i preuzme vlast. Jer jedno je bilo jasno: samo rijetki Nijemci mogli su si u ono vrijeme priuštiti osobni automobil zbog kojeg bi koristili autoceste. Stoga je nacistička propaganda narodu obećala mobilnost. Govorili su da neće moći putovati samo imućni, nego svi stanovnici. I tako se rodio Volkswagen (Narodno vozilo). Osim toga, nacionalni željeznički prijevoznik tzv. Trećeg Reicha na pritisak Hitlera je na prvim dionicama autoceste morao odmah uvesti autobusni prijevoz.

Hitler je naredio da se godišnje mora izgraditi 1000 kilometara autoceste. Godine 1934. najavio je početak 'radne bitke' i obećao da će smanjiti visoku stopu nezaposlenosti. Izgradnja autocesta trebala je otvoriti najmanje 600.000 radnih mjesta, no na kraju je ukupno bilo jedva 120.000 radnika opremljenih lopatama i pijucima. Radove su obilježili bolesti, smrt, glad, bijeda i štrajkovi čiji su predvodnici strpani u koncentracijske logore. Javnost o tome nije ništa znala.

Mit o autocesti

Narednih godina došlo je do procvata vojne industrije u kojoj je velik broj ljudi našao posao. To je bio razlog pada nezaposlenosti, a ne gradnja autocesta. U vrijeme 2. svjetskog rata autoceste su pod prisilom gradili i židovski logoraši te ostali zatočenici. Do 1941. godine izgrađeno je tek 3.800 kilometara, a između 1941. i 1942. radovi su u potpunosti obustavljeni. Od jeseni 1943. njima su se zbog slabog prometa smjeli koristiti i biciklisti.

Nacistička propaganda njegovala je mit o autocestama godinama, a u tome je bila uspješna. Tako mnoge snimke i fotografije prikazuju radove iako su oni već odavno bili obustavljeni. Slike radnika na autocestama urezale su se u pamćenje čitave jedne generacije Nijemaca. Nacisti su ostvarili svoj cilj.