‘Povodom projekta u kojem moja firma surađuje s dvije izraelske, a koji je dulje vrijeme bio u tijeku – morao sam putovati u Izrael. Skupina s kojom sam radio je raznovrsna – počevši od političkih uvjerenja, do stupnja religijskih uvjerenja. Izrael je u načelu podijeljen između lijevih i desnih, pri čemu desnu struju sačinjavaju novopridošli i često naseljeni u istočnom Jeruzalemu i na Zapadnoj obali, dok su lijevi mahom rođeni u Izraelu, odrasli u nekom od starih kvartova Tel Aviva ili Haife – i ne ratuje im se baš ako ne moraju.

Pokušao sam sortirati ekipu na način da vidim koji gdje prevladavaju, a zaključak je očekivan. Ekipi s istoka dosta je izvanrednog stanja i pranja mozga, tako da su većinom pripadnici lijeve skupine. S druge strane došljaci sa Zapada – ovi koji su otkačili na vjeru i smisao života – njima je fora živjeti u opkoljenim naseljima i služiti vojsku dvaput godišnje – sve za Boga i Domovinu.

Direktno sam surađivao s četvero ljudi, dvojicom uvjetno rečeno lijevih, i dvojicom desnih. Lijevi su bili super likovi – obojica vrhunski stručnjaci sa super smislom za humor i zajebanciju – ali i dosta realnim pogledom na stanje u regiji. Jedan je rođen u Izraelu, drugi je ovaj Azer, iz Bakua. Nešto bliže sam surađivao s dva lika iz New Yorka – oba iz Brooklyna – koji su u nekim razdobljima svog života zaključili da je New York kurac i da je prava stvar Judejska pustinja, mitraljeska gnijezda i život pionira budućeg velikog Izraela (kad Arapima jednom dopizdi maltretiranje pa odsele u Jordan ili Siriju).

Nemoj me krivo shvatiti – obojica su super likovi – pametni, vedri, načitani, naslušani glazbe, ali kao i kod svih vjernika, posjeduju tu crtu iracionalnosti koja određuje dio sastava njihovih zaključaka uz standardne argumente i činjenice. Dan prije nego ću na avion za Zagreb, jedan od dvojice iz New Yorka me je odlučio izvesti van i pokazati da je noćni život u Zagrebu nula za onaj u Jeruzalemu.

Nakon što smo izašli iz T’koe na cestu i odmaknuli prema Jeruzalemu u daljini smo uočili autobus koji stoji pored ceste. Nije se vidjelo ništa unutra, imao je žute tablice i nije bilo nikog oko njega. U tom je trenutku moj kompanjon postao nervozan: ‘Why is he standing, what's he doing there’. Ja rekoh – pa valjda se pokvario. On je usporio – i prošao pored. Samo je promuklo rekao ‘Maybe’. I to ti je to – prvi put je pala maska mirnoće i ‘sve te kul’ spike. Nakon toga mi je počeo pričati kako se prije nekoliko godina vozio s M16 na desnom sjedalu, kako busevi lete u zrak – i uglavnom – kao da je probijen neki led. No, za pet minuta je sve bilo kao da se ništa nije dogodilo. Nevjerojatno ‘prešaltavanje’ sa ženskih sisa i piva, na autobuse koji puni TNT-a lete u zrak, ponovo na sise i pivo. Ušli smo u Jeruzalem, otišli u Mikes place, napili se i vratili se u 5 u T'kou, a ja sutra u Zagreb.’

Pročitavši strip ‘Izlazne rane’ mlade izraelske autorice Rutu Modan, prvo što mi je palo na pamet bila je Alenova priča. Daleko od toga da ni sam nisam donekle upoznat sa situacijom na tom području (mislim, bilo bi suludo da nisam s obzirom da otkad znam za sebe, znam da tamo ratuju), ali sve te priče, novinske reportaže, televizijski snimci, sve je to nekako daleko, hladno. Alen mi je ispričao svoju osobnu priču, a svaka je osobna priča tisuću puta opipljivija i tisuću puta jače udara.

Detalj u kojem jedan napušteni autobus, parkiran na mjestu na kojem ne bi smio biti, stvori toliku paniku kod mladića koji je minutu prije toga planirao spektakularan noćni provod simbol je fascinantne bizarnosti, tuge ili na koncu užasa s kojim stanovnici te regije moraju živjeti iz dana u dan. Ne namjeravam ovdje ulaziti u korijene sukoba između Židova i Arapa, niti davati svoje mišljenje o istome, ali ne mogu se ne zgroziti istinom da su ljudima koji tamo žive ti napušteni sumnjivi autobusi svakodnevica.

Autobus je samo simbol

Mogao je to biti neki dječak koji je na ‘sumnjiv’ način parkirao svoj motocikl, mogla je to biti neka žena koja na ‘čudan’ način nosi svoju torbu dok prolazi tržnicom, moglo je biti bilo što ‘sumnjivo’. I baš to ‘bilo što’ ono je što zapravo najviše uznemiruje - bilo što i bilo kad. OK, i mi smo prošli rat, i to krvav rat. I nama je svaki dan (barem meni koji sam odrastao u Šibeniku) bio lutrija. I mi smo se budili ne znajući hoćemo li dočekati večer.

No to je bio rat, rat koji je počeo, koji je trajao i koji je završio. Mi smo tako živjeli četiri godine. Ljudi u Izraelu i Palestini tako žive ‘vječno’. Generacije i generacije su se rodile, odrasle i umrle, a da nisu ni upoznali život lišen straha i mržnje. ‘Izlazne rane’ strip je o tim ljudima, ljudima kojima je smrt navika, a preživljavanje rutina, ali i ljudima koji usprkos svom tom kaosu moraju još i muku mučiti s ‘prevarantom životom’. A on je ponekad nemilosrdniji i od bombaša samoubojica.

Jednog siječanjskog jutra, u Tel-Avivu, vozač taksija Koby Franco preko dispečera zaprimi poziv iz sjedišta vojnog glasnogovornika. Nakon što je odradio noćnu smjenu namjerava krenuti ravno doma, ali traže baš njega. Na dogovorenom mjestu čeka ga Numi, visoka djevojka u vojnoj uniformi, koja vjeruje da je jedna od žrtava nedavnog bombaškog napada u Haderi njegov otac Gabriel. Koby se nikad nije osobito slagao s ocem, a nakon majčinog se sprovoda odnos dodatno pogoršao. Nisu se vidjeli ni čuli već mjesecima, pa ga djevojčina priča o neidentificiranom tijelu samo ozlovolji. U očevom stanu nema nikoga, pronalazi tek pismo iz kojeg je vidljivo da su Gabriel Franco i Numi bili u ljubavnoj vezi, a što ona nije spomenula. Koby se u početku protivi ideji da pomogne Numi s obzirom da se kroz vrijeme otuđio od oca, ali na kraju pristane te ju prati u Haderu. Uslijedit će brojne komplikacije kroz koje će se stvoriti emotivan odnos između Koby i Numi.

Najimpresivniji je aspekt ‘Izlaznih rana’ njegova evokacija suvremenog života u Izraelu. Autoričin je vizualni stil pod snažnim utjecajem Hergéa i Tintina. Ona fantastično primjenjuje Hergeovu jednostavnu ‘čistu liniju’ koju obogaćuje pažnjom prema jako naglašenim pozadinama, no za razliku od belgijskog meštra, ona u ovaj stil unosi i određeni socijalni element koji nije vidljiv u njegovom radu. Ona svakom prizoru u priči daje izvanredan stupanj autentičnosti, zbog čega ovaj strip funkcionira i kao sjajna kulturološko-antropološka studija.

Ulice Tel Aviva, autobusna stanica kafeterija u Haderi, stanovi raznih likova - sva ta, a i sva druga mjesta su precizno prikazana. Modan(ino) pripovijedanje također unosi i nekoliko drugih svježih detalja (ideja), kao što je recimo odnos likova prema terorizmu. Kroz vidljivi nedostatak palestinskih likova i njihove kulture, ona upozorava na etničku segregaciju u Izraelu i homogenost koja se nameće Židovima koji žive tamo. To, ali i realan tempo kojim napreduje priča, ‘Izlaznim ranama’ daje kvalitetu koja je neobična i svježa.

Također, ono što je izuzetan adut ovog stripa autoričin je talent za ‘ubadanje’ detalja. Znate, oni detalji koji funkcioniraju poput legendarnih dijaloga u kultnim filmovima koji će se vječno pamtiti i citirati. Prizor s patologije, kad čovjek dolazi identificirati vlastitog oca koji je u toliko lošem stanju da ga identificira preko ušiju sa snimke koju poslije prepoznavanja najnormalnije zatraži za majku je nezaboravan - nezaboravan u svojoj morbidnosti, morbidnosti koju samo mi, čitatelji, tako doživljavamo. Likovima je ‘Izlaznih rana’ to svakodnevica. Ili tragikomična scena kad u hotelskoj sobi Koby prepričava Numi događaj sa svojeg jedanaestog rođendana – scena koja možda najslikovitije oslikava odnos između Kobyja i njegova oca.

Koby: Dva tjedna prije mog jedanaestog rođendana otac postaje sav tajanstven.
Numi: Kako slatko… takav je bio.
Koby: Moj je rođendan. On uzima neku kutiju i kaže mi da sklopim oči. I majka je gledala, sva uzbuđena.
Numi: I? Što ti je kupio?
Koby: Nogometni dres Maccabija iz Tel Aviva. I potpise cijele momčadi na njemu.
Numi: Prekrasno.
Koby: Točno. Samo sam ja navijao za Ha’Poel.
Numi: O, ne! Ali, smiješno je, ne?
Koby: Samo bi žensko tako nešto reklo. Meni sigurno nije bilo smiješno. Toliko sam se razočarao da sam zaplakao. Plašio sam se da će me natjerati da na utakmicu nosim taj dres. Samo mi je to falilo, da me prijatelji vide u dresu Maccabija. Nama klincima je Maccabi bio gori od sotone.
Numi: Ipak, bila je to lijepa gesta.
Koby: Što je lijepo u tome? Tako tipično. Jedva da me poznavao. Nije razmišljao o meni, samo o sebi.

Modan stvara atmosferu i svojim crtalačkim umijećem daje obrise onome što izgleda kao potencijalno obećavajuća priča. Čitatelj očekuje da će se priča razviti u tom pravcu jer je njen potencijal izuzetan. Na žalost, to se ne događa.Sve vezano za ‘Izlazne rane’ je prvoklasno, osim samog scenarija.

Predvidljivi dosadnjakovići

Crtanje je prilično spretno, ali Koby i Numi loše su realizirani dosadnjakovići. On je anksiozni mizantrop, a ona naivka kojoj je jedina želja u životu - biti voljena. Jedini put kad su interesantni jest kad reagiraju na određene događaje u okolini.

Većinu je vremena, kako priča napreduje, njihovo ponašanje predvidljivo. Jedno od njih stalno drugo nagovara na realizaciju nekih novih ideja.

Drugo se tvrdoglavo opire u početku, no vrlo brzo popusti. Onda se prepiru sve dok se jedno od njih ne uvrijedi i nestane. Međutim, oni se uskoro ponovno nalaze i ciklus počinje ispočetka. Nema ništa duhovito niti dramatično u načinu na koji se ova dva lika nadmudruju; čitatelju ostaje samo da čeka kad će jedan od njih napraviti scenu (poživčaniti, reagirati), a i sama ljubavna priča je neuvjerljiva, čak i na momente pomalo šlampava. Modan ne uspijeva izgraditi nikakav narativni moment iz njihovog odnosa, štoviše, njihova je priča emocionalno plitka, što na kraju rezultira da knjiga završava jednim velikim upitnikom, doduše s jednom vrlo obećavajućom tematskom pozadinom, ali, na žalost, ne do kraja realiziranom.

’Izlazne rane’ dobile su pohvale strip industrije (nagrađene Eisnerom 2008.) i mainstream medija, koji su naglašavali kako su likovi najbitniji dio (vrhunac) knjige. Treba se zapitati je li knjiga hvaljena više zbog onoga što jest ili onoga što nije. U oštrom kontrastu na stereotipne stripove, tempo namjerno nije dramatičan (paničan), pristup dramatizaciji je podcijenjen umjesto preuveličan kako bi se naglasio neki emocionalni stav, a priča svjesno nije uljepšana nekim vještačkim detaljima i pretencioznim zapletima, što joj daje jedan izrazito naturalistički štih.

Naturalistička je nota neobična za stripove, a možda je i to ono na što recenzenti reagiraju. No, naturalizam ne predstavlja ništa bez dinamike, bez brige za likove i njihovu karakterizaciju. ‘Izlazne rane’ po svojoj ogoljenoj suštini i načelnoj ideji same autorice bez sumnje slijede poetiku indie subkulture, a baš tu dolazimo do osnovnog problema kojeg Modan nije znala riješiti.

Baveći se širim kontekstom ove priče, Modan je zaboravila na svoje glavne junake, a oni su suština, oni su poanta, oni su temeljni i jedini cilj. Barem žanra u kojeg možemo svrstati ‘Izlazne rane’. Na stranu nevolje, tjeskobe i pitanja o smislu i razlogu života, Modan ne uspijeva na svoje stranice unijeti stvaralački eros, strast za životom i radost zbog malih i nevažnih pobjeda. Njena dva glavna lika lišena su kompota zaigranosti i tuge u čijem se susretu trebao naći čitav kreativni potencijal ovog djela. Trebao se, mogao je, ma morao je, ali ipak nije. Jebiga.

Bojim se da su ‘Izlazne rane’, unatoč autoričinu vizualnom ‘junaštvu’, strip kojeg ćemo brzo zaboraviti. Na neki me način podsjećaju na sve one filmove koji su mamci za nagrade – tematski, ambiciozni, tehnički savršeni – ali više hvaljeni zbog onoga što su namjeravali prikazati, nego zbog realnog postignuća. Tko će se za 10 godina sjećati ‘Umjetnika’? Ja sigurno neću.

Izdavač: Fibra