Momak je završio medicinu pa menadžment i preko prijatelja koji su se već situirali u hrvatskoj središnjici, organizirao svoj dolazak i ostanak u Zagrebu. U Kijevu je osam godina radio u menadžerskoj struci, no Zagreb se pokazao kao bogomdani humus za razvoj projekata koji spajaju medicinska istraživanja, ekologiju i fiziku. O čemu se točno radi, Vitaly Sarancha za sada čuva kao slatku tajnu, otkrivajući tek da se radi o zajedničkoj inicijativi naših i ukrajinskih medicinskih fakulteta.

U drugim stvarima vezanim za vlastito iskustvo Hrvata i Hrvatske, tridesettrogodišnjak je daleko manje hermetičan: 'Došao sam u veljači i nakon samo dva mjeseca totalno sam se zaljubio u Zagreb. Grad ima vrlo mirnu atmosferu i mogu reći da su ljudi opušteni, za razliku od Kijeva. U Kijevu uvijek trče. Često to trčanje nije imalo smisla. Nakon određenog broja godina čovjek zastane i pita se kakav točno život želi živjeti.' Za Vitalyja odgovor se nalazio na zagrebačkim ulicama.

Koliko je Ukrajincu Zagreb otvorio horizonte, dokazuje i nalet fotografsko glazbene inspiracije. U slobodno vrijeme naš medicinski menadžer obilazi okolicu i fotografira leptire. Ima već, kaže, oveću kolekciju, a Lijepa Naša Vaša mu je ubrizgala i ekstra dozu milosrđa; kada je bio klinac, nabadao je i sušio leptire, sada stvar počinje i završava na fotografiji. No Vitaly nije stao samo na leptirnatim stvorenjima. Metropola mu je otkrila i svoje muzikalne potencijale te je nakon dugogodišnje stanke ponovo počeo skladati pjesme.

Kada bismo se nabacivali slobodnim asocijacijama, mogli bismo reći da je Kijev vrlo azijski, kičast, surov, društveno neosjetljiv, pokvaren. Zagreb je jug, Europa, kolegijalnost, kultura i usporenost. Kijev je Rusija, Zagreb je Njemačka: 'Ne znam bih li mogao reći toliko dobrih stvari o Nijemcima ili Francuzima koliko mogu o Hrvatima. To se pogotovo vidi u poslu. U Ukrajini si ovisan sam o sebi i uvijek osjećaš konkurenciju, nesigurnost... Kada netko dođe kao stranac, okolina ga gleda sumnjičavo i iskoristi ga. Ovdje toga nema. Hrvati s kojima radim su mi nebrojeno puta pomogli kada sam trebao donijeti neku odluku.'

Ne samo to, iz kijevskog rakursa Hrvati žive u koliko-toliko pravnoj državi. Hej, možda da cijela nacija zatraži ukrajinsko državljanstvo pa da ad hoc privedemo kraju trakavicu o korupciji. Jer, evo kako to vidi Vitaly: 'Bliži ste Europi u smislu rimskog prava i zakona. Kod nas je pravosuđe više azijsko, rusko, korupcija je očitija. Druga stvar, koliko god hrvatska birokracija bila loša, još je uvijek neusporedivo bolja od ukrajinske.' Rasturamo i na području zdravstvene skrbi. Ukrajinca oduševljava naše obvezno i besplatno osiguranje. Ukrajinski zakon također definira mukte zdravstvenu skrb za sve građane, ali u praksi od toga ništa. Hoćeš bolnicu, lijek s recepta, maramice - plati.

Ako je Zagreb snobizam, onda je Kijev kič. Premda se i kod nas mogao detektirati omanji sloj novobogataša s mentalnom širinom četkice za zube i, jasno, sponzoruša koje dolaze u paketu, u Ukrajini, brifira me Vitaly, fenomen je daleko upečatljiviji: 'Razlike su u ponašanju i stilu. Vi ste više Europljani nego mi. Naša je komunistička ideologija, za razliku od vaše, bila izrazito zatvorena prema Zapadu. Tako da sada u Ukrajini i Rusiji ljudi vole pokazati bogatstvo, što imaju, ponekad sve izgleda vrlo kičasto. Imate i ovdje taj tip Ruskinje koja neminovno fura visoke pete i izgleda kao da je izašla iz cirkusa, ali to je tamo svakodnevno i u većem broju.'

Vitaly ne kuži ni koji je problem hrvatskih tipova koji fantaziraju o Ruskinjama i Ukrajinkama kao izumirućoj rasi za udaju. Objašnjava mi da Hrvatice gaze svoju slavensku konkurenciju i da im ljepota statistički ide u prilog. 'Čudno mi je da netko mašta o Ukrajinkama pored ovako lijepih cura ovdje', privodi kraju analizu nježnijeg spola.

Prednosti Hrvatske pred Ukrajinom ulaze u red vječnih i nepromjenjivih stvari. Mi smo - kratko i jasno - jug, koliko god nekome u Ludbregu to smiješno zvučalo. Kijevski medicinski biznismen sipa iz rukava: 'Imate klimu, imate more, maslinovo ulje, vino, osam nacionalnih i jedanaest parkova prirode, imate kulturu, bili ste uvijek bliži Njemačkoj i Italiji i imate razvijeniji nacionalni osjećaj.' OK, hm, da... Vitaly mi maže šlag na tortu citirajući nekakvu recentnu geodetsku studiju koja Hrvatsku, Bosnu i sjever Crne Gore definira kao energetski zanimljivo područje.

Ukratko, imamo sve i najbolji smo. Baš kada sam pomislio kako mi je malo neugodno od te hrvatske bajkovitosti, uhvatio sam Ukrajinca u trenutku nepažnje. Imamo sve, ali pivo nemamo. Još gore, Hrvati ne znaju piti: 'Izbor piva je... najlošiji u Europi. Da nemate Medvedgrad, tj. Crnu kraljicu i Gričku vješticu, mogao bih reći da uopće nemate piva. Ukrajinci piju više od vas, ali znaju piti. Vi ne. Miješate stvari. Pa vino, pa pivo, pa žestoko, i onda se ekipa čudi kad su sljedeći dan mamurni i mrtvi.'

Priča sve to Vitaly, a ja završavam standardni domaći hmeljni proizvod. Tražim neki izgovor, ali jedino što mi pada na pamet jest da žalim što nisam Ukrajinac. Svijet bi bio puno ljepši.