Dok u naručju drži novorođenu kćer, Lynne (33) već osjeća strah za njezinu budućnost. Njezin stariji sin crpi obiteljsku blagajnu, a još nije ni krenuo u školu. Njegov privatni vrtić u Pekingu košta 80.000 juana (11.0000 američkih dolara) godišnje. Izvanškolske aktivnosti, uključujući 10 sati tjedno engleskog, sporta, slikanja i online lekcije, koštaju dodatnih 60.000 juana (8300 američkih dolara). Lynne već zna da njegova petomjesečna sestra neće dobiti ista sredstva za to.

'Nemam energije ni ponovno biti helikopter-roditelj', kaže. Čezne za svojim rodnim Xingtaijem, malim gradom u pokrajini Hebei, u kojoj su školarine djelić onoga što iznose u Pekingu i gdje je život 'miran, opušten i sretan'.

'Stvarno je teško u Pekingu', kaže Lynne.

Poput desetaka milijuna drugih bogatijih stanovnika kineskih gradova, Lynne je zajahala val gospodarskog procvata koji je transformirao Kinu iz siromašne, uglavnom ruralne zemlje u drugo najveće gospodarstvo svijeta, prenosi Guardian.

Kad se Lynne rodila, 1990. godine, prema podacima Svjetske banke, gotovo 70 posto kineskog stanovništva živjelo je u ekstremnom siromaštvu. Sada je taj udio praktički ravan nuli (iako su mnogi ljudi još uvijek vrlo siromašni). Kad se Kina pridružila Svjetskoj trgovinskoj organizaciji 2001., zapadni stručnjaci predviđali su da će veći gospodarski angažman sa Zapadom dovesti do političke liberalizacije, a kineski čelnici obećavali su suprotno: sve dok se obični Kinezi ne miješaju u politiku, država će osigurati bogatstvo. Nijedno od tih predviđanja nije se ostvarilo.

Ekonomija je teško pogođena covid-krizom, zaražena usporavanjem potražnje i sve dubljom imovinskom krizom, uz što ide kombinacija stanovništva koje stari, sve napetijeg poslovnog okruženja i rastućih napetosti sa Zapadom, zbog čega se mnogi stručnjaci pitaju je li nezaustavljiv uspon Kine već prestao.

Otkako je Xi Jinping došao na vlast 2012., Peking je suzbio nesuglasice unutar države i zauzeo optimističan stav na svjetskoj sceni. Sada je fokus središnjeg pregovaranja između države i srednje klase pomaknut na ponudu koja se temelji na sigurnosti, a ne na prosperitetu. Međutim to nije nužno ono na što je kineska srednja klasa, koja je narasla u 21. stoljeću, ranije pristala.

Definicije onoga što čini srednju klasu variraju, ali prema Pew Research Centeru, udio kineskog stanovništva u skupini sa srednjim dohotkom porastao je s 3,1 posto u 2000. na nešto više od 50 posto u 2018. Do kraja ovog desetljeća još 80 milijuna ljudi pridružit će se njihovim redovima, predviđa Boston Consulting Group.

Ali iako se životni standard za mnoge ljude poboljšava, društvena mobilnost je u zastoju. Oni rođeni u donjih 20 posto društva u 1980-ima imaju manju vjerojatnost od onih rođenih u 1970-ima da će prijeći u grupu koja pokriva 20 posto onih s najvišim prihodima, pokazuje studija iz 2019. Usred rastuće nejednakosti, penjanje na društvenoj ljestvici je konkurentno i sve više samo opcija za obitelji koje su već bile bogate. Studija, objavljena 2020., otkrila je da su sinovi seljaka povećali svoj pristup visokom obrazovanju za 11 postotnih bodova između 1945. i 1980. i dalje, a za sinove stručnjaka to je povećanje iznosilo 34 postotna boda.

Xi je svjestan ovih frustracija. Godine 2021. počeo je govoriti o potrebi za 'zajedničkim prosperitetom', oživljavajući frazu iz Maove ere, na koju se pozvao i Deng Xiaoping, vođa koji je nadgledao kinesku reformu i otvaranje Zapadu, rekavši da ako se dopusti 'nekima da se prvi obogate', slijedio bi zajednički prosperitet.

Inzistiranje Xija na 'zajedničkom prosperitetu' potaknulo je velike akcije protiv biznisa i ultrabogatih. Također je uključivalo mjere za ublažavanje konkurencije među helikopter-roditeljima, kao što je Lynne, zabranom plaćenih instrukcija i postavljanjem ograničenja na domaće zadaće.

Državni mediji navode da će takva politika smanjiti opterećenje učenika, no roditelji se žale da su samo prebacili odgovornost sa škola na obitelji. Ispiti su i dalje nemilosrdno konkurentni, a industrija instrukcija samo je gurnuta u sivu zonu. Prošle godine kinesko ministarstvo obrazovanja zatvorilo je više od 450 tvrtki za instrukcije jer su nastavile nuditi usluge unatoč zabrani.

Iznenadan kraj industrije instrukcija, koja vrijedi oko 120 milijardi dolara, i time gubitak potencijalnih milijun radnih mjesta za mlade diplomante mikrokozmos je izazova s kojima se suočavaju kineski čelnici.

Procvat srednje klase donio je obećanje o urbanom stilu života, bližem onom mladih diplomanata u metropolama zapadne Europe i SAD-a. Mlađe obrazovane generacije u Kini prekvalificirane su za poslove u tvornicama, nekad temelju gospodarstva, ali imaju poteškoća u traženju smislenog posla koji bi zamijenio onaj u masovnoj proizvodnji. Prije dvije godine više od 70 posto nezaposlenih kineskih gradskih stanovnika u dobi od 16 do 24 godine imalo je diplomu.

Mnoge obrazovane elite više nisu uvjerene da će oni ili njihova djeca moći poboljšati svoje živote na način na koji su to učinili njihovi roditelji. Umjesto toga, vlada nudi nacionalističku viziju stabilnosti utemeljenu na sigurnosti, pri čemu gospodarstvo, ako je to potrebno, plaća cijenu.

Goldman Sachs još uvijek predviđa da će Kina prestići SAD i postati najveće svjetsko gospodarstvo do 2035. No drugi ekonomisti misle da nikada neće postati broj jedan te da će njezino gospodarstvo uskoro dosegnuti vrhunac.