Iako i Kaptol i Grič i dalje mudro šute, čini se da je već gotovo definirano da će hrvatski premijer Zoran Milanović ići u posjet Svetom Ocu Benediktu XVI krajem listopada ove godine (Večernji list navodi da se pregovora o 29. listopada kao danu posjete). Ne bi ta vijest trebala izazivati veću pozornost jer u Vatikan su išli svi dosadašnji premijeri i predsjednici, a i pape su u ovih dvadeset godina hrvatske neovisnosti četiri puta potegnuli preko Jadrana (Ivan Pavao II tri puta, a Benedikt XVI jednom)
Ne bi vijest bila ni u tome što se hrvatski premijer Zoran Milanović izjašnjava kao ateist pa nije ni otišao ovog ljeta na misu za domovinu - Papa prima i ateiste, a primio je i hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića, koji se deklarira kao agnostik. Naime, rimski papa ima dvojnu suverenost, on je (isključivo on, iako je barem jednom u povijesti bila i ona, nasamarivši Kuriju) istodobno čelnik Katoličke crkve, ali i međunarodno priznate države Svete Stolice.
No, ovaj posjet dolazi u trenutku kad su odnosi vlasti i Crkve podosta zategnuti zbog novog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji i kritike nastave vjeronauka u javnim školama te ukupno tvrđeg stava nove vlade u odnosu na osam godina vladavine HDZ-a (iako je upravo za posljednjih mjeseci te vlade izbio jedan od najvećih skandala u odnosima Zagreba i Vatikana, pitanje povratka samostana u istarskoj Dajli redovnicima koji su odande istjerani nakon Drugog svjetskog rata i sada borave u Italiji - taj problem, inače, do danas nije riješen). Naime, još od izborne pobjede u prosincu prošle godine svako se malo u javnosti provlačilo pitanje potrebe revidiranja sporazuma koje je Hrvatska potpisala sa Svetom Stolicom, pri čemu je trn u oku kritičarima prije svega jedan, onaj koji govori o obaveznim financijskim davanjima države Crkvi.
Hrvatska duguje, i to treba ponavljati, veliku zahvalnost Svetoj Stolici za izuzetno pozitivan upliv na svoje međunarodno priznanje. Naime, u rujnu 1991. godine, kad većina ostalih država, pa i Njemačka, još čvrsto stoji pri tezi o nužnosti opstanka Jugoslavije, Sveta Stolica shvaća da je proces raspada neminovan, da bi već u listopadu unutar OESS-a prva pokrenula pitanja raspada ex-Yu i mogućnosti priznanja novih država. Osim toga, nezabilježeno je u povijesti Katoličke crkve da ona bude u prvom valu onih koji priznaju novu državu (dobro, možda Hrvatska za njih nije bila nova država, još je Ivan VIII pismom prihvatio Branimira kao kneza tamo 879. godine). Taj je čimbenik imao velikog utjecaja na kasnije odnose hrvatske vlasti i Crkve, kao i poznata činjenica da je značajan dio klera otvoreno podržavao (to čini i danas, iako u manjoj mjeri) HDZ i druge nelijeve političke opcije. Iz takvog je ozračja i s takvim preporukama tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana pregovore vodio dr. Jure Radić, ministar obnove i razvitka koji ima snažne rodbinske veze s uglednim predstavnicima Crkve u Dalmaciji. Pregovori su započeli s hrvatskim biskupima, a zatim su podignuti na razinu međudržavnih. I završeni su potpisivanjem ne jedinstvenog konkordata, kao što je to običaj u odnosima Svete Stolice i drugih država, već četiriju ugovora (treba napomenuti da je zbog 'posebnog statusa Svete Stolice' ona dobila prvo mjesto u ugovoru):
Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture; ratificiran 24. siječnja 1997.godine,
Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske;
ratificiran 24. siječnja 1997. godine,
Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima; ratificiran 9. veljače 1997. godine,
Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima; ratificiran 4. prosinca 1998. godine.
Iako i onaj prvi, o odgoju i kulturi, izaziva i dalje brojne diskusije zbog položaja vjeronauka u školskom programu: vjeronauk bi morao, kao izborni predmet, biti prvi ili posljednji sat u rasporedu, a to u pravilu nije, najveći interes ipak budi Ugovor o gospodarskim pitanjima jer je u njemu Zagreb preuzeo znatne financijske obveze. Hrvatska od stupanja na snagu ovog Ugovora svake godine Katoličkoj crkvi ('da bi mogla na doličan način nastaviti svoje djelovanje na promicanju općega dobra') daje iznos koji odgovara 'dvjema prosječnim bruto plaćama pomnoženim s brojem župa'. Dakle, iznos nije fiksan, a govorilo se da bi ove godine izravno, dakle bez ostalih davanja, Crkvi išlo oko 350 milijuna kuna. Tu je još i pitanje rješavanja mirovinskog osiguranja klera, redovnika i redovnica (za to se onaj prvi iznos uvećava za 20 posto), pa pitanje vraćanja oduzete imovine i naknade za oduzetu imovinu, a tu su još i obveze lokalnih vlasti, pa pojedinih tijela državne uprave …
Dakle, sasvim je razumljivo da bi za Hrvatsku bilo dobro da pokuša smanjiti svoje obveze prema Crkvi u ovim teškim godinama. No, kako se to voli reći, 'za tango je potrebno dvoje'. Dakle, ugovori između Svete Stolice i Hrvatske mogu se mijenjati samo ako na to pristanu obje strane. Kad je pak o gospodarskim pitanjima riječ, mnogi se kritičari hvataju članka 15 koji u stavku 2 navodi: 'Ako bilo koja od visokih ugovornih Strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor, tako da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima.'
Dakle, Hrvatska ima sve što joj je potrebno da bi pokrenula promjenu ugovora, no ključno je pitanje kako na to gledaju hrvatski biskupi (prema dostupnim šturim informacijama, tomu se grčevito protive), a onda i kako gleda vatikanska kurija. Može se navesti i jedan sličan slučaj - Mađarska je u financijske probleme upala još tamo 2006. godine i tada je pokušala izmijeniti neke odredbe Konkordata o financijama, ali nije za to našla sugovornika u vatikanskom gradu. Treba osim toga napomenuti da je Sveta Stolica od trenutka kad su s Hrvatskom potpisani ugovori nastojala taj obrazac ponuditi i drugim zemljama, ali je svuda naišla na odbijanje. Naime, većina država je zaključila kako ti ugovori idu pretjerano na ruku Crkvi (posebno financijski). Zato su i ostali jedinstveni primjer u Europi. Inače, susjedna Slovenija nema konkordat ni obavezan vjeronauk u školama, a povrat imovine radi restriktivno (iako ga je Janša ubrzao u svom prvom mandatu, a sad ga je usporio). Češka je nedavno najavila naknadu za oduzetu imovinu, ali je taj prijedlog naišao na oštro protivljenje u Parlamentu. Interesantno je da je i Mađarska pristala na povrat imovine ili naknadu, ali je ona, kao i sve druge države, navela vremenski okvir za taj proces. U hrvatskom ugovoru tog okvira nema. A da se ugovori i konkordati mogu i moraju mijenjati, najbolje je pokazao primjer Malte na kojoj su se građani izjasnili u korist razvoda, koji je do tada bio zabranjen. I sada se i na katoličkoj Malti raspravlja o tome da bi dijelove konkordata trebalo prilagoditi.
Treba također reći da je Crkva temeljem ugovora obvezna državu izvijestiti o trošenju proračunskih sredstava (kad se već milodari nigdje ne registriraju), ali izvješće koje je stiglo u Ministarstvo financija nije, kako su mediji objavili, zadovoljilo ni osnovne formalne postulate takvog dokumenta. Osim toga, mnogi porezni obveznici (pa i vjernici) smatraju da bi bilo ispravnije slijediti njemački primjer i dati svakom poreznom obvezniku pravo da na kraju godine odredi kamo će otići određeni postotak njegovog davanja - nekoj crkvi ili humanitarnoj organizaciji.
Prepreka, dakle, za pokretanje revizije gospodarskog ugovora nema, pitanje je samo hoće li u Vatikanu (i na Kaptolu) za to biti političkog - i ekonomskog - sluha. Treba, jasno, imati na umu da to nije otići kod javnog bilježnika i ovjeriti novi papir, ako se u taj proces krene, on će podrazumijevati formiranje pregovaračkih skupina, nekoliko krugova pregovora, usuglašavanja, zatim razmjene diplomatskih nota, a to sve traje. Može biti i brže, ali temeljno je pitanje hoće li uopće početi.
A gledano prema ostalim europskim zemljama i njihovim standardima, moglo bi se ozbiljno razmisliti i o reviziji barem još jednog ugovora, onog o odgoju i kulturi. No, to je već druga priča.
