Koliki uistinu može biti manevarski prostor Piera Luigija Bersanija, kojem ankete daju prednost u talijanskim izborim krajem veljače? Šezdesetjednogodišnji profesor filozofije započeo je karijeru u Komunističkoj stranci, djelovao triput kao ministar u vladi Romana Prodija, a danas je na čelu Demokratske stranke i lijeve koalicije
Prema većini anketa pred talijanske izbore 24. i 25. veljače utrku prevodi Demokratska stranka kojoj je na čelu Pier Luigi Bersani. Značilo bi to da bi Italijom nakon Montijevog privremenog mandata i Berlusconijoveg prisilnog odlaska s mjesta premijera u 2011. nanovo vladala lijeva koalicija. No Bersanijevo anketno vodstvo pred ostalim glavnim pretendentima, centrističkom koalicijom Marija Montija, Berlusconijevom strankom 'Narod slobode' i Pokretom Pet zvjezdica komičara Beppea Grilla, ni u kom slučaju ne jamči jasan postizborni scenarij u Italiji, teško pogođenoj ekonomskom krizom. Uostalom, komotna prednost koju je imao na početku kampanje nešto se istopila te se sada na drugom mjestu popularnosti nalazi Berlusconijeva stranka koja je zabilježila veliki skok od početka kampanje.
Nakon rezova i mjera štednje koje je Monti uveo uz blagoslov i olakšanje Bruxellesa, Bersanijeva strategija ne djeluje baš najartikuliranije. Za početak, pitanje je koliki bi mu, u slučaju pobjede, uistinu bio manevarski prostor. Za primat u senatu i parlamentu trebao bi se eventualno osloniti na partnere iz Montijeve koalicije, a to bi značilo da bi Italijom u konačnici upravljala jedna veoma šarolika skupina. Naime, već sama Bersanijeva koalicija okuplja kako katolike, tako i nešto radikalnije ljevičare.
U kampanji u kojoj se, prema izvještajima stranih dopisnika, manje polaže na konzekventne argumente, a više na populističke ispade u kojima prednjače Berlusconi i bivši komičar Beppe Grillo, malo se toga može jasno iščitati. Istina, Bersanijeva politička prošlost upućuje na to da je voljan provoditi reforme kojima se Berlusconi tako žilavo opirao. No sam je dao naznačiti tijekom kampanje da se, primjerice, protivi daljnjoj reformi tržišta rada koju je započeo Monti te da bi mjere štednje popratio i značajnim socijalnim mjerama koje bi ugovarao s predstavnicima najvećih sindikata. Uveo bi zatim novi porez na nekretnine, efikasne mjere protiv izbjegavanja poreza i liberalizirao određene ekonomske sektore. Sam o svojoj strategiji govori kao o 'pravednim mjerama štednje'.
Scenarij u kojem bi Bersani postao premijer, a Monti izvjesni superministar ekonomije svakako je najdraži brojnim i zabrinutim europskim partnerima. No u praksi, taj scenarij, pod uvjetom da se povratnika Berlusconija konačno odgurne iz političke arene, nije nimalo lagan, posebice ako se uzme u obzir ideološka raznolikost koju bi ta koalicija lijevih, umjerenih i centrista okupila.
U svakom slučaju, Bersaniju će u mogućem budućem mandatu trebati podosta pragmatizma, pristajanja na koncesije i okretnih manevriranja. Teška ekonomska situacija, pritisci izvana, prošla krhkost lijevih koalicija u Italiji (za vrijeme Romana Prodija), samo su neki od faktora koji mu ne idu u korist.
