Likovanje je bilo inicirano svjedočenjem Damira Udovičića iz tvrtke Man, koji je priznao da kamioni koje je nudio taj proizvođač nisu udovoljavali uvjetima natječaja. Dakle, osnovna teza odvjetnika Krešimira Vilajtovića je da u raspisanom natječaju kamioni tvrtke Man, što je posvjedočio i Udovičić, nisu udovoljavali uvjetima raspisanog natječaja jer nisu imali nosivost od 5000 kilograma, koliko je traženo. To, međutim, uopće nije relevantno.

Naime, postavlja se pitanja na koje su svi zaboravili, a koje upućuje na zaključak da svjedočanstvo djelatnika Mana nema previše veze s optužnicom. Zašto bi to, naime, bila presudna činjenica koja će osloboditi Rončevića optužbi da je oštetio državu za deset milijuna kuna kad je taj natječaj sam poništio i kasnije direktnom pogodbom kupio kamione Iveco od tvrtke Eurokamion?

Zašto bi ministar imao obvezu kupiti kamione Iveco koji su bili 10 milijuna skuplji nego Manovi ako je i struka iz Glavnog stožera, dakle upravo oni ljudi koji bi koristili te kamione, potvrdila da taj element nije bio ključan?

Također, Povjerenstvo koje je MORH osnovao upravo za ovu kupnju, odnosno njegov tehnički dio, posvjedočio je da su svi ponuđači, koji su priložili urednu dokumentaciju, udovoljavali uvjetima natječaja.

Zašto se pozivaju na odluku natječaja koji je sam ministar poništio, pa se u skladu s tim nije bio pravno obvezan držati smjernica koje su u njemu navedene, nego je mogao postaviti potpuno drukčije uvjete?

Mogao je Berislav Rončević na direktnu pogodbu u MORH ponovno pozvati sve zainteresirane strane, izložiti im situaciju vezanu uz promjene koje su nastale (nedostatak novca za količinu navedenu u natječaju) te im omogućiti da pod novim uvjetima iznesu svoje ponude i pronađu najpovoljnijeg ponuđača. Mogao je, ali nije.

U odgovoru na pitanje zašto nije, vjerojatno se krije i ključ konačne presude u slučaju kamioni.