Priča započinje još krajem 2002. kada je Travaš u 27. godini stupio u crkveni brak i to zato, kako je izjavio, što mu je djevojka ostala u drugom stanju pa drugog izbora kao vjeroučitelj, koji se mora 'odlikovati pravim naukom, svjedočenjem kršćanskog života i odgojiteljskim umijećem', nije imao.

Dobili su sina, no već u ljeto 2003. Travaš podnosi brakorazvodnu parnicu i zaljubljuje se u kolegicu s posla, profesoricu povijesti umjetnosti. 'Vezu smo morali dobro kamuflirati i tajiti te negirati bilo kakvu povezanost. Da se za nju saznalo, dok sam ja još bio u crkvenom braku, imao bih problem, jer se to tretira kao javna sablazan', javno je rekao Travaš nekoliko godina kasnije.

No, saznalo se. Dok je novopečeni 'skriveni' bračni par u proljeće 2006. bio na medenom mjesecu, uslijedio je poziv iz Katehetskog ureda s izravnim pitanjem - je li istina da si se civilno vjenčao? Travaš više nije mogao ništa skriti i sve je priznao, iako je bio svjestan da je sudski razvod prvog braka bio okončan, a crkveni nije (nije ni dan danas). Za njega, naime, treba minimalno pet godina, i to ako se utvrdi da ima elemente koji ga mogu razvrgnuti.

Isti ured i nadbiskup dozvolili su mu da radi kao nastavnik vjeronauka do kraja te školske godine, a zatim su mu, na temelju međunarodnih ugovora između Republike Hrvatske i Svete Stolice, opozvali kanonski mandat, uz ponudu radnog mjesta na benzinskoj crpki, no on je to izričito odbio.

Budući da škola ne može sama odlučivati o zasnivanju radnog odnosa s vjeroučiteljem bez kanonskog mandata, obje opatijske škole, Gimnazija Eugena Kumičića i Hotelijersko-turistička, dale su mu otkaz.

Žalio se Travaš tada, no školski odbori odbili su njegove prigovore, pa se bacio na pisanje gotovo svim institucijama u RH: Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, pučkom pravobranitelju, Vladinom uredu za ljudska prava, Ministarstvu vanjskih poslova te Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi koje je molio za 'bolovanje na temelju grijeha'. Tadašnji ministar Neven Ljubičić mu je odgovorio da se obrati liječniku primarne zdravstvene ustanove jer on utvrđuje pravo na bolovanje, dok su ostali, svi redom, pa i tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić, tvrdili da nemaju ovlasti i osnove za razmatranje njegove molbe.

Predsjedniku Stjepanu Mesiću pisao je da, s obzirom na njegove ovlasti u članku 88 hrvatskog Ustava, preispita ugovor koji je Republika Hrvatska sklopila s državom Vatikan 1996. godine, ili da mu makar Jure Radić koji je potpisao ugovor ponudi kakav posao dostojan njegove diplome, budući da na umu nije imao njegov slučaj.

‘Jedini sam čovjek u Hrvatskoj koji je izgubio posao zbog stupanja u brak. Ne želim biti žrtveno janje ugovora kako bi oni funkcionirali, već tražim da se država i Crkva dogovore, kako će zbrinuti ovakve slučajeve, a ne ‘problem’ bacati na ulicu. Na Teološki fakultet sam krenuo prije no što su ti dokumenti potpisani, i nisam bio upozoravan na njih niti na posljedice koje oni nose, jer da sam znao, Teologiju ne bih niti upisao, niti se doveo u ovakvu situaciju’, govorio je Travaš, koji je krajem prošle godine završio i Strojarski fakultet u Rijeci.

Sve dokumente Travaš je uredno objavljivao na web stranici koje je naknadno izbrisao, no ipak smo uspjeli doći do njih i prenijeti dijelove.

Na današnju raspravu pozvani su predstavnici škola u kojima je radio te predstavnici Ministarstva obrazovanja i Komisije za odnose s vjerskim zajednicama, a je li Travaš doista ‘žrtveno janje’ ili nije, zanimljivo će biti pratiti odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske.