Kada se spominje riječ tsunami, um obično prvo priziva prizore daleke istočne Azije, osobito područja kojima se proteže zapadni dio Pacifičkog vatrenog prstena, napose Japana i Indonezije. To je logično jer su tsunamiji razornih razmjera u tim vulkanskim i tektonski aktivnim krajevima toliko uobičajeni da je cijeli svijet usvojio naziv pojave koji je japanskog podrijetla
Osim toga svima su još vrlo svježa sjećanja na dva posljednja zastrašujuća tsunamija koji su u samo jednom desetljeću odnijeli gotovo četvrt milijuna života.
Ipak treba znati da vatreni prsten nije jedino rodilište katastrofalnih 'plimnih valova'. Bilo ih je i u Mediteranu pa čak i u Jadranu.
Prema nekim teorijama legenda o Atlantidi vjerojatno je zapravo priča o tsunamiju izazvanom erupcijom na Santoriniju koji je prije oko 3.500 godina desetkovao minojsku civilizaciju na Kreti. Posljednji mediteranski golemih razmjera, visok oko osam metara, koji se dogodio na Siciliji prije stotinjak godina odnio je oko 2.000 života povrh 40-ak tisuća koje je odnio sam potres. Njihovi generatori, vulkani, potresi i klizanja tla, u međuvremenu nisu nestali, još uvijek su tu i mogu se pokrenuti.
Pod vodama istočnog Sredozemlja sudaraju se dvije velike kontinentalne ploče Afrička i Euroazijska. U njihovom srazu uzdigle su se i još se uzdižu velebne Alpe, a Afrička se svake godine pomiče na sjever oko 2,5 cm. Njihova granica nije jedna jasna crta pa je Sredozemlje ispresijecano aktivnim vulkanskim i nevulkanskim tektonskim lukovima i brazdama koje mogu pokrenuti snažne potrese pa i tsunamije. Od početka 21. stoljeća u svijetu je zabilježeno 177 tsunamija od kojih četiri u Mediteranu. Mediteranski su bili relativno mali pa nisu uzrokovali razaranja i smrt, no povijest i seizmologija pokazuju da je gotovo sigurno da će u budućnosti biti nekih mnogo većih. A uz sredozemne obale danas živi tisućama puta više ljudi nego u minojsko vrijeme – oko 130 milijuna. Osim toga u mnogim priobalnim gradovima Sredozemlja danas su smještene važne luke, brodogradilišta, rafinerije i druga industrijska postrojenja. Tsunami ne mora biti najvećeg intenziteta da uzrokuje najveće štete. Čak i znatno manji od onog indonezijskog u malenom, zatvorenom mediteranskom bazenu mogao bi prouzročiti goleme štete i žrtve. Zbog svega toga ne bi trebalo zaboraviti uvijek iznova postavljati pitanje jesmo li i koliko smo spremni za neki stvarno veliki.
Može biti velik i proširiti se brzo
Jedna nova studija, objavljena u časopisu Ocean Science, predstavila je do sada najkvalitetniju simulaciju koja otkriva koliko bi opasan mogao biti tsunami koji bi se dogodio u istočnom dijelu Mediterana.
Među ostalim ona pokazuje kako bi tsunami koji bi pokrenuo neki potres kod Krete ili Sicilije poharao gotovo sve obale istočnog Mediterana i to u vrlo kratkom razdoblju tako da ne bi bilo puno vremena za uzbunu i pripremu.
Prema modelu jak potres jugozapadno od Kerete izazvao bi ekstremno podizanje mora na najbližim obalama, a ono bi bilo značajno čak i u istočnim dijelovima Libije udaljenim oko 250 km (karte gore).
Nakon indonezijske tragedije 2004. godine UNESCO je uspostavio Intergovernmental Coordination Group for the Tsunami Early Warning and Mitigation System in the North-eastern Atlantic, the Mediterranean and connected seas (ICG/NEAMTWS). Ova skupina nadzire seizmičke aktivnosti, razine mora i po potrebi šalje upozorenja i uzbune. Takva upozorenja spasila su mnogo života u Japanu 2011.
10-metarskih tsunamija bilo je i u Jadranu
Autori u studiji posebno razmatraju rizike koje bi predstavljali potresi u istočnom dijelu Mediterana, uz obale Turske, Grčke i sjeverne Afrike. No poznato je da je velikih tsunamija bilo i u Jadranu.
Nakon tsunamija u Japanu 2011. naš oceanograf dr. sc. Mirko Orlić s PMF-a u Zagrebu podsjetio je za tportal da oni i u našem moru mogu stvoriti desetmetarske valove.
'Najsnažniji poznati tsunami na Jadranskom moru stvoren je kod Lesine u Italiji 1627. godine. Valovi su bili visoki 10-ak metara. Potres kod Dubrovnika 1667. pokrenuo je valove visine pet do šest metara, a u tsunamiju koji je izazvao crnogorski potres 1979. poginulo je nekoliko ljudi. Naša je obala puno bolja u ovakvim slučajevima od talijanske jer je strmija, tako da se uglavnom ne mogu razviti veliki valovi (oni naglo rastu u plićacima op.a.). Loša strana je to što je Jadran mali pa nemamo puno vremena za reakciju', rekao je dr. Orlić.
'U novije vrijeme u Jadranu se nisu stvarali tsunamiji, a sustava za uzbunjivanje za sada nema. Sličnu studiju ovoj novoj ja sam radio za Jadran 1983. To je tada bilo rađeno za potrebe jedne naftne platforme. Nedugo nakon toga dogodio se jedan potres pa su iz kompanije zvali seizmologe. Potres je bio u Crnoj Gori, a seizmolozi su znali za našu studiju pa su rekli da pri toj magnitudi nema razloga za strah. Cijena dana rada platforme mjeri se u desecima tisuća eura, a kompanija nam je za naš model dala 20-ak tisuća kuna. Na taj način su solidno profitirali', ispričao je u četvrtak za tportal dr. Orlić.
'Potresi u Vatrenom prstenu mnogo su jači nego u Mediteranu. Magnituda ovog posljednjeg u Čileu iznosila je oko 8, a onog u Indoneziji oko 9. Treba imati na umu da skala magnitude nije linearna nego logaritamska što znači da je svaki koji je za jedinicu magnitude jači, zapravo deset puta jači od onog koji je za jedinicu magnitude slabiji. No ipak tsunami iz 1627. u Italiji koji je dobro dokumentiran, bio je visok 10 metara. Talijani su temeljito zabilježili do kuda je sve poplavio njihove obale, do kojih mjesta', objasnio je naš oceanograf.
Kako god bilo, koliko god mediteranski i jadranski tsunamiji bili manje opasni od onih u Vatrenom prstenu zbog drugačije prirode tektonskih kretanja kontinentalnih ploča kao i zbog manje snage potresa, nova studija pokazuje da je ipak iznimno važno razvijati sustav pravovremenog upozoravanja i u ovom dijelu svijeta. Nažalost, prema svemu sudeći to se za sada događa prilično sporo. Možemo se samo nadati da nam neće trebati neki veliki da se uspostava sustava ubrza.
