Kako bi što brže izmijenili tijek ratne sreće, britanski su znanstvenici početkom 1942. pokrenuli projekt alternativnog koncepta nosača aviona sedam puta većeg od Kipa slobode i istisnine od čak dva milijuna tona. Nepotopiv brod dotad neviđenih razmjera koji bi uspješno odolijevao njemačkim podmornicama u sjevernom Atlantiku ne bi bio nikakva senzacija u utrci u naoružanju da projektanti nisu zamislili kako bi on bio izgrađen od mješavine drveta i čak 86 posto leda
Na ideju o nepotopivom nosaču aviona u najtežim danima za Veliku Britaniju došao je Geoffrey Pyke, jedan od načelnika u Stožeru za kombinirane operacije pri Ratnom kabinetu premijera Winstona Churchilla budući da Britanci, unatoč svesrdnoj pomoći Amerikanaca, nisu mogli organizirati zračne patrole kojima bi štitili konvoje s ratnom opremom.
Pyke je, naime, kao načelnik odjela za novu tehniku i naoružanje došao na ideju izgradnje nosača aviona koji bi se sastojao od pulpe drveta i smrznute kompozitne piljevine te leda. Smrznuta je piljevina, ustanovili su inženjeri, pogodna zbog relativno spore topljivosti zbog niske toplinske vodljivosti te bi u kombinaciji sa suhim ledom davala žilavost koja podsjeća na beton. Netopljivost leda osiguravali bi pogodni vremenski uvjeti u vodama sjevernog Atlantika, a drvo u ledu služilo bi kao svojevrsna armatura koja je otporna na pogotke torpeda ili aviobombi.
vezane vijesti
Suludi projekt dobio je ime Habbakuk po biblijskom proroku, a prema zamisli služio bi kao ogromna plutajuća pista na kojoj bi se moglo natiskati čak dvjestotinjak mornaričkih lovaca Supermarine Seafire te stotinjak teških lovaca Mosquito. U očaju zbog svakodnevnih gubitaka konvoja, projekt je prihvatio i sam Churchill na nagovor admirala Mountbattena kojeg je Pyke uvjerio kako bi led zbog svoje manje težine od vode mogao postati ključni materijal u izradi nepotopive grdosije čija bi se eventualna oštećenja obnavljala sama od sebe jer bi se napunila vodom koja bi se vrlo brzo smrzavala.
Pyke je ratnom premijeru demonstrirao projekt dok se on kupao u kadi, predstavivši mu materijal pykerit koji ima znatno veću mehaničku čvrstoću i veću otpornost od otapanja od običnog leda. Churchill je bio zadovoljan prikazanim, no zbog tehnički zahtjevnosti, odustalo se od prvobitne namjene izgradnje ploveće sante koja bi služila kao aerodrom te se prionulo konstruiranju klasičnog nosača izgrađenog od leda i pykerita.
Brod je po nacrtima trebao biti dug 610, a širok 90 metara, a gaz bi mu iznosio 45 metara. Prema proračunu, za izgradnju nosača bilo bi potrebno 280.000 blokova pykerita čime bi Habbakuk imao deplasman od nevjerojatnih dva milijuna tona. Kompaktnu i netopljivu strukturu leda održavao bi veliki hladnjak, a za propulziju ledenog nosača bilo bi zaduženo 26 dizelskih generatora i isto toliko elektromotora koji bi bili ugrađeni u posebne ledene ćelije s vanjske strane trupa. Krstareća brzina ledenog nosača iznosila bi skromnih deset čvorova, a zaštitu bi osiguravalo 40 dvostrukih topova velikog kalibra te puno protuzrakoplovnih topova.
Prema zamislima, nepotopivi nosač plovio bi u vodama Sjevernog mora, a avioni koji bi polijetali s njegove smrznute palube ostvarivali bi zračnu prevlast nad njemačkim nebom. Kao mjesto izgradnje prototipa izabrano je jezero Patricia, u kanadskoj državi Alberti, a prvi radovi su započeli u ljeto 1943., no kako se tijekom te godine promijenila ratna sreća u korist saveznika, od projekta se naglo odustalo. Kao podsjetnik na ovaj nesvakidašnji projekt preostali su tek dijelovi broda koji su ostali ležati na dnu jezera te se danas otrgnuti zaboravu nalaze u lokalnom muzeju u Calgaryju.
