'Zovemo se bolnica zbog boli. Bolesnik također u korijenu riječi ima bol. Čudno je onda to da se u 21. stoljeću pitamo zašto se bol liječi. Ona je jako zapostavljena, a to je temeljno ljudsko pravo. Kronična bol je bolest sama za sebe, poput visokog tlaka i šećerne bolesti. Bolnice u svijetu isplaćuju velike odštete zbog tužbi obitelji pacijenata koji su umrli u bolovima', objašnjava za tportal doc.prim.dr.sc. Ivan Radoš, predstojnik Klinike za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje te voditelj Zavoda za liječenje boli Kliničkog bolničkog centra Osijek, jedinog takve vrste u Hrvatskoj.

Ambulante u koje pacijenti dolaze na prvi pregled smještene su u podrumskim prostorijama stare kirurgije osječkog Kliničkog bolničkog centra. Čekaonice su skučene i oronule.

'Nismo čekali idealne uvjete da bismo počeli raditi, nego se borimo. Dok se ne izgradi novi poliklinički trakt na istočnom ulazu, u bolnici jednostavno nema dovoljno kvadrata. Ambulante su u najgorem stanju, ali onim čime raspolažemo u gornjem dijelu rijetko se tko može pohvaliti. Imamo novu, vrhunsku operacijsku salu, lijepe prostore za multidisciplinarne programe, kao i one u kojima primamo pacijente za invazivne procedure', sa smiješkom nam odgovara primarijus Radoš, vodeći nas kroz prostore Klinike za anesteziologiju.

Iako u Hrvatskoj postoji 25 ambulanti za liječenje boli, jedino se Osječani mogu pohvaliti cijelim zavodom. Počeli su prije gotovo 30 godina. Najveći su centar u Hrvatskoj ne samo zbog metoda koje primjenjuju u radu, nego i dvije ambulante s liječnicima, kroz koje svakodnevno prođe više od 30 bolesnika. U njima radi ukupno šest specijalista i dva specijalizanta. Zaživio je ondje i multidisciplinarni program za liječenje kronične boli, po čemu su, također, jedinstvena bolnica u Hrvatskoj.

'U ovoj se ambulanti liječe svi tipovi boli. Najčešće je to kronična bol, najviše vezana uz bolove u leđima i donjim ekstremitetima, ali i karcinomska bol te mišićno-koštana, a radimo i s neuropatskom boli. Pokušavamo osvijestiti važnost liječenja boli', tumači nam voditelj ovog zavoda u koji pristižu pacijenti od krajnjeg juga, iz Dubrovnika, preko Zagreba, do Slavonije i Baranje.

Iako je iz Hrvatske otišlo najviše anesteziologa, koji su važni i zbog rada na drugim klinikama, posebice kirurškim, jer se niti jedan operacijski zahvat ne može obaviti bez njih, u Osijeku ih je trenutno 34, kao i 22 specijalizanta.

'Ovdje zasad uspješno sve pokrivamo. Imamo relativno dosta liječnika, ali ih još uvijek nedostaje, barem još desetak njih', odgovara nam Radoš.

A kako ondje počinje liječenje, pitamo ga.

'Pacijente prvo pitamo koje lijekove uzimaju. Često nam odgovaraju da mogu trpjeti bol, ali to nije dobro jer ona utječe na kompletan organizam i više organskih sustava, od rada srca i povećanja arterijskog tlaka do zadržavanja vode i rada bubrega. Ako trpite bol tri ili više dana, postajete nervozni, depresivni, ljuti na sebe i ukućane. To je veliki problem, kako socioekonomski tako i financijski za cijelu državu, jer su pacijenti vrlo često na bolovanju', upozorava ovaj liječnik.

Pacijenti koji im dođu sami procjenjuju intenzitet svoje boli na vizualno-analognoj ili numeričkoj ljestvici od 0 do 10. Čim je bol jača od tri, treba ju liječiti, stav je osječkih anesteziologa. No pacijenti često trpe i bol veću od osam.

'Procjena boli je uvijek subjektivna i ovisi o pacijentima. Nama je važno je li trend padajući ili rastući s obzirom na naše liječenje. Ako pacijent kaže da ga boli na razini deset, pišemo toliko. Na idućem kontrolnom pregledu provjeravamo je li ona pala i sukladno s tim korigiramo terapiju te eventualno uključujemo neke druge procedure', opisuje Radoš metode rada u ovom zavodu.

Na njihova vrata najčešće će pokucati pacijenti zbog bolova u kralježnici. Mnogi od njih su operirani, više puta prošli kroz fizikalnu terapiju i dok je nekima bilo bolje, drugima su oni zadnja slamka spasa.

'Jedina pomoć mi je na kraju bila ova ambulanta. Naučila sam kako štedjeti svoje tijelo i kralježnicu da bih mogla funkcionirati', priznaje nam 48-godišnja Osječanka Vera Milas.

Iza nje su tri operacije, a sada je jedna od 12 polaznika multidisciplinarnog programa za liječenje boli.

'To je kao mala škola. Svašta radimo tijekom 20 dana, koliko traje program. Cilj nam je da pacijenti budu što samostalniji u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, a da im se istovremeno ublaži bol. Izrađujemo različita pomagala, primjerice za zakopčavanje dugmadi, te podučavamo kako pravilno ustati iz kade', objašnjava za tportal Ljubica Vrgoč, terapeutkinja koja radi s grupom do najviše 12 bolesnika.

Cilj im je pacijente što više osamostaliti u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, poput kupanja, pravilnog pranja kose i češljanja. Umjesto da se šeću od jednog do drugog liječnika, oni dolaze njima. U sklopu 20-dnevnog programa susreću se s psiholozima, radnim terapeutima i fizioterapeutima, nutricionistima, medicinskim sestrama...

'Nastojimo da pacijenti uzimaju što manje lijekova, osjećaju se bolje, nauče vještine i manje koriste zdravstveni sustav, a da njihov život postane kvalitetniji i bolji. Uče ovdje kako se riješiti stresa te kako treba ustati i obuti čarape', opisuje Radoš rad grupe u kojoj se na neuobičajen način liječi bol.

'Sretni smo ako se bol smanji za 50 posto. U slučaju neuropatske boli smo, nažalost, zadovoljni ako ju smanjimo i za samo 20 posto. Najgore stanje je kada pacijenti imaju sijevajuću bol u području ispod oka, čela ili donje čeljusti, tipa električne struje, što na numeričkoj ljestvici označavamo brojem deset. Pacijenti često žele počiniti samoubojstvo jer više to ne mogu trpjeti, a može trajati tjednima i provocirati žvakanje, hranjenje, strujanje zraka, umivanje ujutro', nabraja samo neka bolna stanja s kojima se svakodnevno susreću osječki anesteziolozi.

Dok neki pacijenti izgledaju zdravo jer na njima nema vidljivih fizičkih rana, istovremeno, opisuje Radoš, mogu podnositi neizdrživu bol zbog dodira same odjeće pa, dok hodaju, znaju čak držati potkošulju kako ih ne bi dodirivala.

'Dug niz godina trpjela sam strašne migrene. Hvala Bogu, stigla sam ovdje. Prije sam dolazila dva puta godišnje, a sada jednom. Tražili smo neke alternative kako od malih nogu ne bih morala piti tablete i koristiti teške terapije. I pronašli smo akupunkturu. Iglice ništa ne bole', sa smiješkom će tportalu Valentina Živković, mlada Osječanka koja se ondje godinama liječi akupunkturom.

Predrasude o akupunkturi kao alternativnom liječenju ondje se rasplinu u trenutku.

'Akupunkturu je Svjetska zdravstvena organizacija još 1979. priznala kao ravnopravnu metodu u liječenju određenih bolnih stanja. Znači, primjenjuje se s konvencionalnom medicinom. Njome se služimo kako bi pacijenti uzimali što manje analgetske terapije', tumači Radoš.

Najskuplja procedura koja se radi u osječkom Zavodu za liječenje boli vrijedna je 20.000 eura, a riječ je o stimulaciji kralježnične moždine.

'To je najskuplja procedura koju radimo, a radi o ugradnji stimulatora kod pacijenata s višestrukim operacijama kralježnice', odgovara nam on.

Dok se liječnici u SAD-u, Velikoj Britaniji, ali i u Srbiji mogu specijalizirati za liječenje boli, Hrvatska se još nije ucrtala na tu kartu. Iz Hrvatskog društva za liječenje boli na adresu Ministarstva zdravstva otišlo je pismo s molbom za pokretanje takvog programa, ali im je stigla odbijenica.

'Poslali su nam preporuke o tome što trebamo napraviti kako bismo dobili tu specijalizaciju. Slijedit ćemo njihove upute, ali kada će to biti, teško je predvidjeti', zaključuje Radoš kao predsjednik Hrvatskog društva za liječenje boli.