Moamer Gadafi je mogao završiti u progonstvu u Venezueli, kod svog prijatelja Huga Chaveza, ili je poput Hitlera i Goebbelsa mogao počiniti

samoubojstvo. No on je umro u svom rodnom gradu Sirtu, gdje se tjednima skrivao poput 'štakora', kako su to običavali govoriti libijski pobunjenici.

Pogubili su ga pobunjenici koji su primjenjivali zakon džungle i koji se nisu bili u stanju ponašati imalo civiliziranije i dostojanstvenije od njega. Gadafi je, pak, do samog kraja bio uvjeren kako će ga vojska afričkih plaćenika spasiti i okrenuti situaciju u njegovu korist.

Neki ljudi bili su sretni načinom na koji je skončan njegov život, zbog straha da bi suđenje moglo probuditi previše starih demona i samo dodati ulje na vatru. Zaboravili su da je suđenje bilo potrebno da bi se rasvijetlila zlodjela koja je počinio tijekom 42 godine, i da bi ono donijelo pravdu obiteljima žrtava. Tiranin je tako mnoge svoje tajne ponio sa sobom u grob.

Danas svi okreću novu stranicu. Oslobođenje Libije je službeno objavljeno samo u Benghaziju. No na sve ostalo se još uvijek čeka: nacionalno pomirenje, razoružanje civila i stvaranje redovne vojske. Libija također mora stvoriti privremenu vladu u skladu s odredbama ustava, izabrati zastupnike, napisati ustav, izabrati predsjednika, prilagoditi zakone, reformirati institucije, napraviti gospodarski plan za oporavak i obnovu zemlje. Sve.

Hoće li Nacionalno prijelazno vijeće (NTC) biti na visini zadatka oko ujedinjenja Libijaca s obzirom da njegovi kritičari tvrde da nema nikakve kontrole nad mladima na ulici? Kako se može izgraditi demokracija u zemlji u kojoj, zahvaljujući starom sustavu koji je uspostavio Gadafi, ljudi ne znaju najosnovnije principe, pita se Le Monde.

Kakvu će ulogu imati zapadne, ali i istočne sile, koje su već pokušale uzeti dio gospodarskog kolača? A što je s petro-dolarima koje je tiranin pohranio daleko u inozemstvu i njegovim ulaganjima u Africi i drugdje? Bi li trebali postati vlasništvo libijskog naroda koji je osiromašen u ratu?

Postoji još jedno zabrinjavajuće pitanje: postoji li opasnost da bi revoluciju mogli preoteti islamski fundamentalisti? Nespretna i preuranjena izjava vođe NTC-a o provedbi šerijatskog prava i uvođenju poligamije zabrinula je mnoge, posebice libijske žene, koje su aktivno sudjelovale u revoluciji.

Zajedno s uspjehom Ennahda u Tunisu i jačanjem Muslimanskog bratstva u Egiptu izjava novog libijskog vođe rječito ilustrira val islamskog fundamentalizma koji zahvaća zemlje koje su tek nedavno oslobođene od tiranije.

Da li smo mogli vidjeti da ovaj val dolazi? Bez sumnje. Godinama je religioznost preuzimala arapske zajednice suočene s bijedom i represijom diktatora. Tako je religija postala spas za milijune Arapa.

Osim toga, mnogi diktatorski režimi nisu se ustručavali iskoristiti islamske fundamentaliste, koristeći ih i kao oblik ucjene (diktatura ili fundamentalizam) i kao oporbu, stvarajući privid demokracije.

Mišljenja su podijeljena. Neki misle da sve revolucije moraju proći kroz fazu ekstremnog prije nego se ukorijeni demokracija. Drugi misle da bi islamiste trebalo stjerati u kut i da bi trebalo raditi s progresivnim i modernističkim strankama, kao što je to u turskom modelu.

U slučaju Libije situacija je još neizvjesna jer su islamski fundamentalisti koji su dugo patili pod Gadafijem naoružani do zuba i žele ići čak i dalje nego što to predlaže vođa NTC-a. Ohrabreni uspjehom Ennahde u Tunisu, sigurno bi željeli nametnuti svoje ideje o obuzdavanju novog režima.

S obzirom na sve te nove razvoje, što bi međunarodna zajednica morala učiniti sljedeće? Sada kada su se riješile Gadafija, međunarodne sile trebaju pokrenuti akciju spašavanja sirijskih pobunjenika. Ako zatvori oči nad zločinima tiranina u Damasku, međunarodna zajednica riskira vjerodostojnost koju je stekla tijekom libijske kampanje. Sve u svemu, ovi tirani nisu toliko različiti jedan od drugoga, zaključuje Le Monde.