Vjerski obredi u pogledu pohođenja zemnih ostataka kapucina Leopolda Bogdana Mandića i njihovo medijsko praćenje za neke je bio objekt satiričnog propitivanja na granici dobroga ukusa, a za druge govor mržnje. Sklapanje ugovora o suradnji između Katoličkog bogoslovnog fakulteta i Filozofskog fakulteta na zagrebačkom Sveučilištu jednima je napad na sekularnost fakulteta i klerikalizacija cjelokupnog obrazovanja, a nekima redovito ostvarivanje misije sastavnica Sveučilišta.

Najmlađa stranka vladajuće većine Most za neke je stranka 'trećeg puta' koja izborni uspjeh zahvaljuje protestnim glasovima birača, za neke projekt Crkve i tajnovitih tajkunskih donatora. Vjerski pozdrav ministra na rutinskoj konferenciji za novinare za neke normalan hrvatski pozdrav, a za druge pozdrav koji je primjeren u ministrovu privatnom životu, ali ne i u javnom obnašanju državne službe.

Spomenuti prijepori donose sa sobom pitanja izlazi li vjera naglo ili sustavno iz privatne sfere ili zauzima mjesto koje joj pripada te u kojoj je mjeri ona danas relevantna za cjelokupno hrvatsko društvo? Kako se to manifestira u razvoju ustavne demokracije u Hrvatskoj? Odvija li se u Hrvatskoj latentno i javno sukob sekularista i klerikalista i jesu li sekularisti nužno protivnici vjere i Crkve te može li se govoriti o klerikalizmu u suvremenoj ustavnoj državi kakva Hrvatska jest (ili bi trebala biti)?

Predstavlja li Hrvatska reliquiae reliquiarum (ostatke ostataka) intenzivne vjerske predanosti u prevladavajuće sekularnom društvu država Europske unije?   

Koliko razumijemo koncepte sekularizacije i sekularnosti koji, premda sličnog naziva, imaju različit sadržaj?

Sekularizacija je kontroverzan koncept i pojam s obzirom na njegovu upotrebu u različitim područjima kao što su filozofija, sociologija, teologija i kanonsko pravo. U grubim crtama sociologija ju 'staroškolski' shvaća kao proces u kojemu kako nacije pod utjecajem racionalizma i prosvjetiteljstva, moderne i razvoja prirodnih znanosti postaju zdravstveno i obrazovno prosperitetnije, tako opada potreba za podrškom koju čovjek traži u religiji. Kako je u Europi kršćanstvo (bilo?), a u Hrvatskoj je u vidu rimokatoličke konfesije dominantna religija, to smo mi skloni sekularizaciju primarno promatrati kroz odnos kršćanstva (rimokatoličanstva) i javnog, društvenog prostora.

Premda podaci Eurobarometra iz 2010. godine znatno variraju ovisno o pojedinoj državi članici, u Europskoj uniji u prosjeku polovica stanovnika (51 posto) vjeruje u Boga, oko četvrtina (26 posto) vjeruje da postoji neka vrsta duhovne ili životne snage, a petinu (20 posto) čine ateisti. Iz podataka se može uočiti i velik jaz između novih i starih članica, kao i država s protestantskom i rimokatoličkom većinom: najviši postotak stanovnika koji vjeruju u Boga nalazi se u Malti (94 posto), Rumunjskoj (92 posto), Cipru (88 posto), Grčkoj (79 posto), Poljskoj (79 posto), Italiji (74 posto), Irskoj (70 posto) i Portugalu (70 posto), zatim slijedi Hrvatska (69 posto). Najveći broj ateista zabilježen je u Francuskoj (40 posto), Češkoj (37 posto), Švedskoj (34 posto), Nizozemskoj (30 posto), Danskoj (24 posto) i Finskoj (22 posto), a Hrvatska je pri kraju ove ljestvice (sedam posto).

U Gallupovom istraživanju religioznosti u svijetu iz 2007. godine na pitanje 'je li religija važan dio vašeg svakodnevnog života?' s NE su u najvećem broju odgovorili stanovnici europskog sjevera - Estonija (84 posto), Švedska (83 posto), Danska (80 posto), Norveška (78 posto), Francuska (73 posto), Ujedinjeno Kraljevstvo (71 posto). U Hrvatskoj je za 70 posto ispitanika religija važan dio svakodnevnog života.

Sekularnost (sekularizam) se nalazi u temeljima suvremenih ustavnih demokracija, kao tekovina Francuske revolucije i američkog ustavotvornog poduhvata. Ustavne demokracije u pogledu religije sadržavaju dva zahtjeva: odvojenost svake religijske institucije i države te jednakost svih državljana različite religijske pripadnosti i vjerovanja pred zakonom.

Uz poznate i skrivene limite demokracije kao poželjne i prevladavajuće organizacijske paradigme suvremenih država, zahtjev jednakosti građana neovisno o vjerskoj pripadnosti se u europskim ustavnim demokracijama prevladavajuće poštuje. Međutim, striktno i dosljedno ustavnopravno uređenje i provedba Jeffersonova 'zida odvajanja crkve i države' (wall of separation between Church & State) predstavlja jedan od teško rješivih problema s kojima se susreću sve ustavne demokracije. Sekularisti smatraju da vjera treba biti privatna, osobna, dragovoljna stvar pojedinca koja se kao takva može javno manifestirati, ali da, koliko je god to moguće, državni, javni i službeni prostori budu vjerski neutralni. Vjerske zajednice ne trebaju biti povezane s državnim poslovima niti državna tijela trebaju biti povezana ili utjecati na vjerske zajednice.

Ovaj zahtjev se najdosljednije provodi u Francuskoj (Laïcité) pa pojedini autori govore o sekularizmu kao novoj 'religiji Republike' i 'fundamentalističkom sekularizmu'. Paradoksalno je to da Velika Britanija kao kolijevka parlamentarne demokracije ima 'problem' s dosljednom organizacijskom provedbom sekularnosti. Anglikanska crkva i Prezbiterijalna škotska crkva dvije su državne crkve, čija organizacijska struktura i financiranje potpadaju pod nadležnosti britanskog Parlamenta, u čijem Gornjem domu po funkciji sudjeluju u radu dva nadbiskupa (Canterbury i York) i 24 biskupa Anglikanske crkve. Britanski monarh kao državni poglavar istodobno je zemaljski poglavar Anglikanske crkve.  

Unatoč formalnopravno povlaštenom statusu spomenutih crkvi, kršćani bi u Velikoj Britaniji prema nekim predviđanjima do 2030. godine mogli postati manjina. Najveći paradoks predstavljaju skandinavske države koje se ubrajaju među gospodarski najbogatije i po društvenim slobodama najrazvijenije zemlje svijeta, a na čijim se državnim zastavama bez iznimke nalazi križ. U Danskoj, Norveškoj i Finskoj evangeličke (luteranske) crkve imaju ustavnopravni status državnih crkvi (Švedska je taj status djelomično ukinula 2000.), uz istodobno visok stupanj sekularizacije društva. Odnos ovih nacionalnih crkvi i država karakterizira međudjelovanje državnih tijela (parlamenata i ministarstava) i eklezijalnih tijela (crkvenih sinoda) u pitanjima institucionalnog upravljanja i organizacije crkvi (bez zadiranja u teološka pitanja), imaju poseban status nacionalnih institucija te ih države izravno financiraju. Većina Skandinavaca (oko 85 posto) smatra se članovima svojih 'narodnih crkvi' premda gotovo uopće ne dolaze u crkvu, izuzev primanja sakramenata, pa skandinavsko kršćanstvo obilježava tzv. pripadanje bez vjerovanja.

Otuda i statističke razlike između podataka o religioznosti i konfesionalnoj pripadnosti. Visoko sekularizirane države europskog sjevera imaju relativno velik postotak formalnih članova državnih crkvi u ukupnom broju stanovnika. Konfesionalna pripadnost nije nužno povezana i s religioznošću, već kulturalnošću i tradicionalnošću, kao snažno sredstvo identiteta ponajviše povezano s nacionalnom pripadnošću.

U Hrvatskoj se, prema popisu stanovništva iz 2011. godine, od ukupno 3.874.321 osobe koje su se izjasnile kao Hrvati, 3.599.038 njih izjasnilo rekavši da su rimokatolici, a broj osoba koje se izjašnjavaju kao rimokatolici u Hrvatskoj u odnosu na ukupan broj stanovnika iznosi 86,28 posto.

Razmatrajući hrvatski ustavnopravni poredak i zbilju u ovoj društvenoj sferi, možda se može zaključiti da je Hrvatska formalno ustavnopravno sekularna država s faktičkim favoriziranjem jedne religijske zajednice koja ima neformalni status državne vjere (ali ne državne crkve!). Znakovitom nam se na ovom mjestu čini istaknuti tvrdnju pokojnog Željka Mardešića (alias Jakov Jukić), hrvatskog rimokatoličkog intelektualca i sada već klasika sociologije religije:

'Svakim danom postaje s teoloških vidika jasnije da kršćanstvo ne može ostati vezano uz državne razloge i nacionalne koristi, a još manje služiti kao folklorni ukras i opravdanje svjetovnim vlastima. Zato umjesto tvrdnje kako je u skandinavskim zemljama tradicionalno kršćanstvo umrtvljeno sekularizacijom stoji obrnuta tvrdnja: da je to mrtvo folklorno kršćanstvo - dobro plaćeno i preplaćeno od države - zapravo proizvelo sekularizaciju.'

Klerikalizam kao pokret iz 19. stoljeća nastao je kao reakcija na Bismarckov Kulturkampf i liberalne koncepcije organizacije države i društva među rimokatolicima u njemačkom govornom području (kao zanimljivost vrijedi spomenuti da je u tadašnji pruski kazneni zakon unesena zabrana iznošenja političkih stavova s propovjedaonice), a u 20. stoljeću je imanentan državama europskog juga s većinski rimokatoličkim stanovništvom (Italija, Španjolska, Portugal). Riječ je o koncepciji koja nastoji ostvariti politički i kulturalni utjecaj Rimokatoličke crkve u svim sferama državnog i društvenog života.

Može li se ustanoviti je li Hrvatska danas izložena klerikalizaciji? Zbrajanjem minutaže koja se posvećuje sakralnim temama na javnoj televiziji te obredima posvećenja i isticanjem vjerskih simbola u javnim i državnim institucijama? Ako to i jest na djelu, omogućavaju to stranke koje čine trenutnu vladajuću većinu, a koje kao bitan element svoje političke prepoznatljivosti ističu nacionalnu osviještenost. Međutim, velikani hrvatske nacionalne političke misli su o ovom pitanju imali potpuno suprotno gledište.

'U pučkim se školama ne bi učilo o nikakovoj veri, a naglasak bi bio na predmetima potrebnim za gospodarstvo i na čistom moralu.' - ovo nisu riječi nekog globalističko-neoliberalnog aktivista, već Ante Starčevića.

'Dajte već jednom pojmite da je zauvijek nestalo stare gospodske vlasti militarizma, kapitalizma, birokratizma i klerikalizma.' - ovo nije krilatica realsocijalističkog agitpropa, već rečenica iz znamenitog govora 'Ne srljajte kao guske u maglu!' Stjepana Radića u Saboru 24. studenog 1918. godine!

Sekularnost u ustavnoj demokraciji podrazumijeva zaštitu slobode vjeroispovijedi, sprečavanje diskriminacije građana zbog njihovih vjerskih uvjerenja te zakonsku zabranu poticanja na vjersku mržnju.

U suvremenoj ustavnoj demokraciji vjernici imaju pravo javno iznositi svoja vjerska uvjerenja, kao i oni koji se tim vjerskim uvjerenjima protive ili ih dovode u pitanje. Ovo naprosto proizlazi iz ustavne vrednote jednakosti svih državljana pred zakonom. Cijena življenja u ustavnoj demokraciji na koju vjernici moraju pristati jest to da njihova vjera i organizacije ne mogu imati privilegiranu zaštitu od prava svih državljana na slobodu izražavanja (a koju dakle jednako konzumiraju i sami vjernici). Alternativa ovome jest da se građani slože da će urediti državnu zajednicu na teokratskim osnovama.

To kada neko korištenje slobode izražavanja, u kojem govor o nekoj vjerskoj zajednici i njenim vjerskim uvjerenjima prelazi u poticanje na vjersku mržnju treba biti prepušteno ocjeni i postupanju nadležnih državnih tijela. Međutim, razvijene sekularne ustavne demokracije s visokim stupnjem građanskih sloboda ne zabranjuju razumnu i intenzivnu kritiku religije, kao i kritiku koja bi kao posljedicu mogla imati povredu osjećaja vjernika jer je to kategorija koja ne može proći pravni test.   

Dosljedna provedba ustavnog zahtjeva državne sekularnosti ne znači provedbu zahtjeva za ateizacijom društva. Sekularnost ne implicira negativnu ocjenu društvene prihvatljivosti religioznosti i/ili konfesionalnosti. Sekularnost je okvir kojim se treba, u svim sferama društva (politici, obrazovanju, zdravstvenom sustavu, pravnoj regulaciji...), omogućiti formalna jednakost vjernika većinske vjeroispovijedi, vjernika manjinskih vjeroispovijedi, ateista i agnostika, dakle svih državljana neovisno o njihovim vjerskim uvjerenjima.  

Institucionalno kršćanstvo je kao legitiman i značajan društveni čimbenik, koji se ne može percipirati kao samo još jedno kulturno-umjetničko društvo ili udruga građana, pozvano biti sugovornik u svakodnevnom dijalogu u hrvatskom demokratskom društvenom prostoru o svim pitanjima koja se dotiču njegova poslanja i nauka. Na pitanje kako u potpunosti pomiriti vjerska uvjerenja i sekularnu demokraciju u sklopu liberalnog ustavnog poretka za sada (može li se uopće očekivati?) nemamo odgovor.

Možda bi nam odgovor mogao ponuditi sadašnji njemački predsjednik (Bundespräsident) Joachim Gauck, evangelički (luteranski) svećenik u mirovini.