Vila Rebar sramežljivo se skriva tek stotinjak metara od nekadašnje početne stanice sljemenske žičare. Danas je od poznatog izletišta koje je vatra progutala prije 30-ak godina ostala tek kamena konstrukcija. No, vila Rebar danas u tišini skriva svoje priče i u pojedinim detaljima može otkriva djeliće nekadašnjeg života.

Tuneli i bunkeri za vrijeme Drugog svjetskog rata služili su kao sklonište vrhuške Nezavisne države Hrvatske. Nakon rata, vila postaje omiljena izletnička gastrodestinacija kamo su generacije Zagrepčana odlazile na plesnjake i ručkove.

Vila Rebar kobna za sjajnu nogometnu karijeru

Vila Rebar priča svoju priču o kraju izvrsne karijere dinamovca Stjepana Lamze i o najsvjetlijim trenucima zagrebačkog kluba. Naime, 1967. nakon polufinalne utakmice Kupa velesajamskih gradova, danas kup UEFA, između Dinama i Eintrachta, koju je Dinamo dobio s 4:0, 'plavi' su slavili u Vili Rebar. Lamza je previše popio, suigrači su ga smjestili u sobu, no on je pokuša preko balkona izaći van te je pao na glavu na nižu etažu. Lamza je nakon toga okončao blistavu karijeru, a Dinamo je i bez njega uspio osvojiti Kup velesajamskih gradova.

Branimir Špoljarić, novinar i publicist, najbolji poznavatelj zagrebačkih tajni i autor knjige 'Stari Zagreb od vugla do vugla', otkrio nam je tko je famozni piroman koji je, osim vile Rebar, zapalio još dva popularna zagrebačka okupljališta.

Na gotovo 850 metara nadmorske visine, tik uz nekadašnju trasu žičare, iz šume se nazire gotovo stravičan prizor. Nekadašnji sanatorij Brestovac, hrvatska klinika Schwartzwald, danas je splet ruševina koje su postale idealni poligon za paintball klubove.

Brestovac, otvoren 1909. godine, u sebi čuva priču o nesretnoj ljubavi između Milivoja Dežmana i poznate zagrebačke ljepotice i glumice Ljerke Šram. Dežman je u nju bio toliko zaljubljen da je dao sagraditi cijeli sanatorij za pacijente s tuberkulozom kako bi se njegova draga liječila na svježem zraku. Iako je Ljerka bila udana za drugoga, on se brinuo za nju i njezinog sina sve dok mu nije umrla na rukama, upravo u Brestovcu.

Iz ljubavne je priča nastala jedna od najsuvremenijih bolnica na ovom području, s prvim rendgenom koji je funkcionirao gotovo samostalno. Na Brestovcu su za potrebe bolnice proizvodili kruh, meso, pacijenti su se zabavljali u kinu, a dane kratili i knjigama iz brestovačke knjižnice. U jednom je periodu Brestovac imao i vlastitu radiopostaju.

Sljemenska Ovčara

Idila je trajala do kraja Drugog svjetskog rata kada partizanske postrojbe u jednom danu likvidiraju oko 200 pacijenata, dok je osoblje nakon pregovora pošteđeno. Šuma oko Brestovca i dalje skriva kosti ubijenih, a u planu je i obilježavanje mjesta likvidacije.

Brestovac je živio kao bolnica dok kraja 60-ih, kada je zaključeno da za takvim načinom liječenja više nema potrebe. Do prenamjene nije došlo te Brestovac od tada tone u zaborav.