No tri godine nakon, usprkos svim izgledima, moć kralja Abdullaha samo je ojačala, zaključuje The Economist. Izbjegao je sudbinu niza autokrata u ostalim arapskim zemljama kombinacijom političke umješnosti i niza sretnih okolnosti.

Primjerice, u Jordan je stiglo oko 700.000 sirijskih izbjeglica, no ta nedaća nije ozbiljnije potresla njegovu vladavinu. Saveznici, SAD i Saudijska Arabija, redovito šalju pomoć u ime održavanja mira i stabilnosti u regiji. Tako su porast nasilja u susjednom Iraku te podjele među Palestincima u području Gaze i Zapadne obale zapravo doprinijeli smirivanju situacije u Jordanu te se u međuvremenu 'bitno smanjila želja za općom mobilizacijom protiv režima', tvrdi tamošnji analitičar Mouin Rabbani.

Naime, opozicija je razjedinjenija no ikad. Sekularne skupine spore se oko toga koju stranu u sirijskom sukobu treba podržati, a ni Islamska akcijska fronta (podružnica Muslimanskog bratstva) također nije usuglašena nakon promjene režima u Egiptu te se sve više čuju pozivi na nemilitantni pristup.

Istovremeno, usvojeno je nekoliko ustavnih promjena i pokrenuto niz antikorupcijskih istraga s kojima je relativno smirena opozicija. Kraljica Rania, čija je medijska prisutnost redovito srdila konzervativce, sve je manje prisutna u javnosti.

No svi ti faktori i dalje ne jamče dugotrajnu stabilnost. Treba još vidjeti hoće li Jordan odoljeti sukobima u bliskom susjedstvu, a novi rezovi državnih subvencija mogli bi dovesti i do novih uličnih prosvjeda, unatoč razjedinjenoj opoziciji.

Otvoreno je pitanje i do koje mjere će kralj Abdullah iskoristiti svoju trenutačnu moć za provođenje daljnjih reforma, primjerice u sektoru sveprisutnih obavještajnih službi, a koliko za povratak starom, autokratskom načinu upravljanja.