'I'm rocking/Rocking on down the line/Hot dog buddy buddy/A hot dog all the time', treštao je Bill Haley s osmog kata novoizgrađenog kiborgdera na mjestu negdašnjeg središnjeg agramerskog placa Dolac. Otvoren je tako 2001. džuboks klub ElvisX Corporation d.o.o., a bio bi i okrugli 2000. da zbog marketinga prednost nije dana podružnici na Gates 0.1 stanici u orbiti Urana iako je na njoj živjelo samo 750, ne previše zabavi sklonih, znanstvenika i inženjera. No s brojevima na stranu - džuboks klub je napokon stigao! A sve je počelo tako banalno.

U lipnju 2061. godine Dieudonné, dvadesetogodišnji Kenijac, čisteći drvarnicu pronašao je među gomilom otpada beskorisnih tablet računala i 3D monitora plastičnu kutiju sa šukundjedovim stvarima. Bijaše unutra i papirnati magazin neobičnog imena Džuboks s natpisom: 'Svom dragom nesvrstanom prijatelju Egideu. Neka naše zemlje spaja vječno drugarstvo. Stevo, Donji Lapac.' Istraživši što je to Džuboks, Dieudonné ostade fasciniran - jugoslavenski časopis za nekakav rock 'n' roll naziva dobivenog prema popularnoj napravi za slušanje glazbe. Naprava za slušanje muzike, hm... Zbuni se na tren.

Naime, 2061. godine slušanje muzike nije mogao povezati ni s kakvim fizičkim napravama s obzirom da se svaka zvukovna kreacija nalazila u 华语/華語, virtualnom oblaku u vlasništvu kineske korporacije iz Los Angelesa. Već dvadesetak godina svako slušanje glazbe podrazumijevalo je kupovinu mikromilimetarske nanosonde koja se bezbolno instalirala u srednjem uhu prepoznavajući korisnikovo raspoloženje i želje. Zvukove, naravno ostali korisnici nisu mogli čuti, a oko 2043. godine ispraćena je u povijest proizvodnja posljednjih fizičkih zvučnika i slušalica.

Dieudonnéa obuzme oduševljenje. Istražujući sve moguće izvore, došavši čak i u kontakt sa stogodišnjim kolekcionarima džuboksa i vinilnih ploča s početka XXI. stoljeća, Dieudonné je otvorio prvi džuboks bar nazvavši ga prema imenu pjevača smiješne frizure čije ime je u Stevinoj pošiljci pročitao. Metalni novčići morali su se kupovati s obzirom na to da fizički novac nije postojao generacijama, ali upravo su takve davno zaboravljene sitnice oduševljavale ljude. Ekipa zastranjena pretjeranom individualizacijom i zatvorenošću u virtualne prostore otkrivala je vrijednost kolektivnog iskustva, naručene pjesme, sirovog zvuka i zavađanja uz mrdanje bokova. Naravno nije svako bio za ples, ali i takvi su htjeli biti ovdje ne bi li samo vidjeli vinilne ploče kako klize pod iglom. Džuboks je ponovno rođen!

Optimizam

Sama riječ najvjerojatnije ima porijeklo u crnačkom izrazu 'jook' koji označava ples, dobro raspoloženje, čak i seks, što najbolje sažima bit njihovog postojanja. Pedesete su posljednje godine u kojima novi singlovi često prvo dolaze na džubokse. U SAD-u je bilo 500.000 tisuća aparata, u isto vrijeme u Mađarskoj samo jedan, a u našu zemlju stižu krajem krajem dekade. Čak je i u sjedištu NATO-a raspravljano može li se njihovom infiltracijom rušiti komunizam!

Proizvođači

S obzirom na to da su cijelu kulturu života uz džuboks i stvorili, ključnu ulogu u proizvodnji i uz nju vezanim inovacijama imali su Amerikanci. Tri imena su legendarna - Wurlitzer, Seeburg i Rock-Ola. Kralj je svakako Wurlitzerov model 1015, prodan čak u 56.246 primjeraka, a u krugovima kolekcionara danas vrijedan i više od 10.000 dolara! Zanimljivo, isti proizvođač obilježio je ranije i tržište klavira čijim sviranjem je praćena radnja nijemih filmova.

Dizajn

U skladu s optimizmom dekade džuboks prestaje biti kutija nalik drvenom art deco namještaju. Angažiraju se profesionalni dizajneri među kojima je najupečatljiviji Paul Fuller, tvorac prepoznatljivog šarenila s gomilom lampica. Ogromna novost je i stakleni prozor kroz koji se jasno vidjelo funkcioniranje cijelog mehanizma nalik robotu. Džuboksi dobivaju obrise prema fascinacijama suvremenika - kometima, automobilima, raketama...

Korištenje

Sve što je npr. šesnaestogodišnji korisnik džuboksa o njemu nužno trebao znati je samo naručivanje pjesme koje je s korisnikove strane bilo trivijalno - na papirićima su bili ispisani nazivi pjesama, a pokraj njih pjesmi pripadajuće slovo i broj koje se moralo odabrati nakon ubacivanja odgovarajuće kovanice.

Mehanizam

Klasičan džuboks pedesetih glazbu je obično reproducirao sa 7-colne 45rpm ploče, standardne za singl izdanja pedesetih i šezdesetih. Ploče su se nalazile u okvirima povezanima s tipkama čijim pritiskom se željena ploča oslobađala i spuštala na postolje. Kao i u gramofonskom mehanizmu na ploču je sjedala igla, a iz zvučnika smještenih u podnožju aparata kretala je čarolija...

Njihanje bokova

Bop, stroll, swing, hand jive, a od ranih šezdesetih i twist samo su neki od plesova uz koje se moglo iskoristiti ubačene kovanice i zaboraviti na nuklearnu utrku. Možda najsimpatičnija ostavština ere su snimke emisija poput britanske 'JukeBox Jury' u kojoj su na džuboks puštani najnoviji singlovi bivali strpljivo slušani, a onda su ih glazbenici i komentirali.