'Krivac se uvijek vraća na mjesto zločina' kazao je u nedavnom razgovoru za agenciju Anadolija Rob Zomer bivši pripadnik nizozemskog bataljuna u sklopu UN-ove mirovne misije u Srebrenici dvadeset godina poslije pada enklave i masakra 8.000 bošnjačkih dječaka i muškaraca koji je uslijedio potom. Zomer, kao i većina pripadnika nizozemskog bataljuna, još uvijek se nije oporavio od ratnih događaja u Bosni i Hercegovini i još uvijek traga za odgovorom kako je i zašto došlo do pada Srebrenice i najvećim pokoljem u Europi nakon Drugog svjetskog rata
Srebrenica je, smatra Zomer, najveće poniženje u povijesti nizozemske vojske koje je ostavilo trajne ožiljke kod mladih vojnika koji su bili pripadnici UN-ove mirovne misije.
Nizozemski vojnici su 20 godina na stupu srama, jer im i domaća javnost i obitelji žrtava zamjeraju da su poslali u smrt tisuće stanovnika Srebrenice odbijajući da ih zaštite, traže odgovore na sva pitanja koja su njihovu misiju u Srebrenici učinila nemogućom i zahtijevaju od nizozemske vlade da se svi dokumenti o Srebrenici koji se čuvaju u tajnosti u Clintonovom predsjedničkom centru u SAD-u objave, čak i pod cijenom da istina bude bolna i otvore se stare rane.
Zomer danas živi u Srebrenici. Preselio se prije šest godina iz Amsterdama i na brdu iznad Memorijalnog centra Potočari sam je izgradio kuću na mjestu iz kojeg je kako kaže 1995. 'ni sam ne zna zašto pobjegao glavom bez obzira sa svojim ratnim drugovima ostavivši na desetine tisuća nevinih Srebreničana na milost i nemilost egzekutorima pod vodstvom Ratka Mladića'. Zavolio je Srebrenicu u kojoj ga se i danas mnogi sjećaju kao vojnika na punktu Zeleni Jadar, no obolio je od posttraumatskog sindroma zbog stvari koje je vidio, a nije mogao spriječiti.
'Ovdje je lijepo. Tu su planine, šume, nema stresa. To je najveći razlog zašto sam došao ovdje. U ratu sam proveo u Srebrenici pola godine. Da me je netko prije 2008. pitao bih li ovdje živio, odgovorio bih odmah negativno. Kada sam bio tijekom rata, nije bilo drveća. Sve je bilo posječeno zbog potrebe grijanja stanovništva, a danas je ipak drukčije', započeo je svoju priču Zomer koji se doselio u Srebrenicu nakon što je sudjelovao u 'Maršu mira' kada je, kako sam kaže, shvatio koliko je u Srebrenici, zapravo, vrlo lijepo.
'Nismo mogli ništa napraviti. Naređeni u UN-u su nam odbili pomoći'
'Najvažnije mi je bilo da dođem negdje gdje nema stresa. Shvatio sam i da ovu zemlju treba izgraditi i stvoriti nova radna mjesta', ispričao je Zomer koji je u Nizozemskoj nakon vojničke karijere imao veliku tvrtku. Svoju poslovnu sposobnost danas želi podijeliti sa Srebreničanima i pokušati pomoći ponovnoj izgradnji tog mjesta. Možda je to način na koji bivši nizozemski vojnik izražava svoje kajanje, ali on to neće reći. Srebrenicu je Zomer, kao i njegovi suborci, napustio 21. srpnja 1995. Otišli su sa zapovjednikom nizozemskog bataljuna, pukovnikom Thomom Karremansom. Iz Srebrenice ih je ispratio sam ratni zapovjednik bosanskih Srba Ratko Mladić. Prilikom ispraćaja odgovorni za masovni pokolj Karremansu je dao i poklon za njega i suprugu, što su zabilježile kamere. Takvo što ne čudi, jer je kobnog 11. srpnja 1995., umjesto da spriječi genocid, Karremans u hotelu Fortuna u Bratuncu pio rakiju s Mladićem i komplementirao mu kako je 'izveo briljantnu vojnu akciju prilikom napada na Srebrenicu'. Nakon što su napustili Srebrenicu, pripadnici bataljuna stigli su u Zagreb gdje su uz glazbu i pivo proslavili izlazak iz grada dok su Mladićevi ljudi masovno ubijali Srebreničane po bosanskim brdima i livadama.
'Tada ništa nismo mogli napraviti. Nismo imali mandat. Mogli smo samo promatrati i obavještavati naše nadređene. Imao sam pušku, i vjerovali ili ne, samo 20 metaka u njoj. I to veoma starih. Ispadali su iz puške, ništa nisam mogao napraviti njima', prisjetio se Zomer. Tada je, sjeća se dalje, u Potočarima bilo oko 350 nizozemskih vojnika. Zatražili su pomoć kada su srpski vojnici pokazali odlučnost da žele ući u Srebrenicu.
'Stigla su dva aviona, uništila jedan tenk koji je granatirao grad i otišli su. Pet dana smo tražili pomoć, avione. Ali naši nadređeni odlučno su rekli ne. Iako tvrde da smo se bojali Srba, mi smo se više bojali Bošnjaka. Ne zbog ljudi ili njihove vjere već zbog normalnih stvari koje se dešavaju kada satjerate ljude u jedan kut i zatvorite. Tada krenu raditi čudne stvari', komentirao je Zomer. Na konstataciju kako su vojnici nizozemskog bataljuna u jednoj od hala u tvornici akumulatora u Potočarima gdje su bili smješteni ostavili za sobom grafite šovinističkog sadržaja usmjerenih protiv Bošnjaka, posebno njihovih žena, Zomer jednostavno ističe da je 'to bio njihov način oslobađanja od stresa'.
Ipak, trudili su se, tvrdi, da pomognu ljudima. Hodao sam među ljudima, vidio sam njihov strah. Držao sam bebe u naručju, vozio ih u bolnicu, pomagao starcima na ulici. Ali nismo imali moć napraviti nešto više. Nismo mogli napraviti ništa više', prisjeća se Zomer. Bio je u Srebrenici 11. srpnja 1995., ali kaže da nije svjedočio ubijanju civila. Znao je da je rat i da ljudi umiru, ali ništa nije vidio! Prvi put je čuo da se 'nešto desilo' tek mjesec dana nakon što se vratio u Nizozemsku. Rekao sam sebi da to nije moguće. Bio sam tu i nisam vidio ništa. Kasnije, kako sam saznavao više, shvatio sam da su se sve te loše stvari desile', tvrdi Zomer.
Nakon podsjećanja da su neki Srebreničani, poput prevoditelja Hasana Nuhanovića, tužili njegovu državu jer su poslali u smrt članove njihovih obitelji, Zomer tek kaže: 'Nismo mogli napraviti što su od nas očekivali, jer su Srbi rekli da možemo izvesti ljude koji rade za bazu. Hasan je radio u bazi i mogli smo ga izvesti, ali njegov brat nije. Naravno da smo željeli da izvedemo sve, da ih spasimo, ali mogli smo izvesti samo one koji su radili u bazi. Mislim da ne možete kriviti Nizozemsku za smrt ovih ljudi. Mi smo napravili što smo mogli', kazao je bivši vojnik koji se požalio kako ga neki u Srebrenici ne žele iako su ga pojedini mještani dobro prihvatili. Tvrdi da ljudi prenose priče o njemu koje nisu istinite te se tako stvara netrpeljivost. Imam probleme s nekim ljudima odavde zbog priča koje su čuli. Nisam govorio ružne stvari ni o kome. Za mene su svi isti, a posebno poštujem žene. Mislim da žene u BiH mnogo rade i ja to veoma poštujem', istaknuo je Zomer priznajući kako je u Srebrenici pronašao svoj mir i svoj novi dom.
Nakon što se vratio kući, ismijavali su ga i nazivali nacistom
Neizbrisivo sjećanje koje nizozemski vojni veteran Boudewuijn Kok nosi iz Srebrenice ironični je i podrugljivi pozdrav generala Mladića koji je stajao s druge strane ceste. Kok, koji je tada imao dvadeset godina, jedan je od 400 nizozemskih vojnika koji su tog dana napustili Srebrenicu i ostavili u nemilosti 50.000 Bošnjaka koje su trebali zaštititi. Srpske paravojne snage ostavile su po strani neadekvatnu nizozemsku vojsku i zauzele UN-ovo zaštićeno područje u tom istočnobosanskom gradu. Umjesto da im se suprotstave, mladi vojnici su se predali da bi nakon toga pomogli srpskim vojnicima da utovare protjerane muslimane u autobuse, sve po naredbi generala Mladića, što je bio vrhunac poniženja.
'Kada sam ga vidio, poželio sam da imam oružje i da ga upucam, ali on nam je naredio da se razoružamo', ispričao je za Daily Telegraph Kok sjedeći u pubu u malom selu Witharenu gdje je živio i prije mirovne misije. 'Znali smo da će Bošnjaci biti mučeni, ali nismo mogli ni zamisliti da će biti ubijani. Mladić ih je uvjerio kako će se s njima dobro postupati. Ali nije. Nacisti su prevozili ljude vlakovima, Srbi su koristili autobuse', kazao je Kok. Nedavno je na televiziji gledao Mladićevo pojavljivanje pred sudom u Haagu koji je tek sat vremena vožnje udaljen od Witharena. 'Nije izgledao kao slabašan starac koji je uhapšen u Srbiji i nije izgledao toliko bolesno da ne bi izdržao suđenje', mišljenja je Kok koji ratnog zapovjednika bosanskih Srba naziva čudovištem. 'Izgledao je ponosno. Kada je rekao sucu: ja sam general Ratko Mladić, ponovno sam vidio onog istog generala Mladića, čudovišta kojeg se sjećam iz Bosne i koji je naredio masakr', kazao je Kok.
Najgore sjećanje na taj zloglasni srpanj 1995. koji ga je godinama mučilo i proganjalo jeste osjećaj bespomoćnosti kada su odvedeni Bošnjaci koje je Kok osobno poznavao. Mladići koji su igrali nogomet s nizozemskim vojnicima i muškarci koji su radili u nizozemskom vojnom kampu su također odvedeni. Nizozemci su uspjeli spasiti samo deset muškaraca koji su radili za UN i koji su imali papire koji to potvrđuju. Nakon toga su bili oštro kritizirani što nisu uspjeli spasiti ni svoje prijatelje. Na pitanje o onima koji su spašeni, Kok je odgovorio kako bi 'da su spasili još ponekog Bošnjaka opet ostale stotine nezaštićenih'.
Mladićevo pojavljivanje na sudu i to na nizozemskom tlu velik je događaj za veterana Koka.
'Mislim da je UN imao tajni dogovor sa Srbima i zato im je dopustio da preuzmu Srebrenicu'
Mladi vojnik koji je poslan na misiju u Bosnu kako bi zaštitio Bošnjake od srpske agresije godinama je živio s bremenom poniženja zbog debakla nizozemske vojske u Srebrenici. Nakon što se vratio kući, ismijavali su ga na ulicama, optuživali su ga za kukavičluk i nesposobnost da spriječi genocid i nazivali ga nacistom nakon što je izjavio za lokalne novine da je pomagao da se izbjeglice utovaruju u autobuse. Saznao je da su neki od vojnika potonuli u depresiji i alkoholizmu i priznaje da se tek u proteklih par godina uspio pomiriti s prošlošću i iznaći način da ponovo uživa u životu. Tvrdi kako nije vidio nikakva ubojstva. Međutim, kada je njihov vojni konvoj napuštao Srebrenicu, vidio je kamion s tijelima ubijenih Bošnjaka.
'Nikad dotad nisam vidio takve ljude. U očima srpskih vojnika mogla se vidjeti smrt. U njima nije bilo boje niti veselja i života. Posljednja faza okupacije bila je kaotična. Naši zapovjednici više nisu davali nikakve zapovijedi i vlada je opća panika. Pomagao sam ženama da uđu u autobuse. One su deportirane u područja koja je držala Armija BiH i nisu ubijane. Kada sam se vratio u Nizozemsku, ljudi su govorili kako sam pomogao Srbima u etničkom čišćenju. Znao sam ako ne pomognem da će ih srpski vojnici udarati i nasilno ubacivati u autobuse. Pokušao sam pomoći izbjeglicama. Htio sam im dati vode, ali su me Srbi u tome spriječili. Nisam govorio njihov jezik, ali kada su nam se obraćale, bilo mi je jasno da što nam govore. Zašto nam ne pomognete, gdje nas vode? Bila je to izuzetno teška situacija za dvadesetogodišnjeg vojnika i ogromno poniženje za nizozemsku vojsku', priznaje Kok. Dodaje da su nizozemski vojnici razmatrali mogućnost da se suprotstave srpskim vojnicima. Međutim, umjesto toga bespomoćno su napustili svoje položaje.
Želim svjedočiti protiv Mladića
'Nismo imali nikakvu zračnu podršku ni pojačanje od UN-a. Ondje je bilo 10.000 srpskih vojnika naspram nas 400, a ja sam imao samo 15 metaka. Da smo pružili otpor, u masovnoj grobnici bilo bi i 400 nizozemskih vojnika', ističe bivši vojnik. 'Mišljenja sam kako je UN htio napustiti zaštićena područja jer je htio prolongirati rat. Mislim da je UN imao tajni dogovor sa Srbima i zato im je dopustio da preuzmu Srebrenicu. Ali nitko nije slutio da će doći do masovnog pokolja. Za to krivim Mladića', drži Kok dodajući kako će jednog dana povesti sina u Srebrenicu. 'Kada me bude pitao: tata, što si radio u ratu, reći ću mu istinu: sve je to bila prljava politika', smatra veteran. Kok inače žustro brani reputaciju Thoma Karremansa, nizozemskog komandanta za kojeg smatra da je žrtveno janje za debakl u Srebrenici. Fotografije Karremansa na kojima pije šampanjac s Mladićem dok se izbjeglice utovaruju u autobuse u tome ne pomažu mnogo. Zapovjednik Karremans ocrnjen je i trenutačno živi na jugu Španjolske, a njegova se uloga u srebreničkoj tragediji prešućuje.
'Ponosan sam što sam služio Karremansu. Siguran sam da će se pojaviti pred sudom s dokazima protiv Mladića. Ja ću isto biti ondje. Nakon Srebrenice sam si obećao da ću jednog dana vidjeti Mladića pred licem pravde, a takva obećanja jednostavno morate ispoštovati. Ono što doista želim vidjeti je njegov izraz lica kada mu sudac kaže da će ostatak svog života provesti u zatvoru', zaključio je svoja sjećanja nizozemski vojnik.
