Za jedne opasni boljševik koji zvecka oružjem, a za druge spasitelj socijalističke ideje u vremenima čudovišnog globalnog raslojavanja i degradiranja radnika prema statusu kmetova. Za treće kombinacija klasičnog populista i američkog TV-propovjednika, za četvrte pak skandalozni antisemit…

Ono što se Chavezu teško može osporiti jest podatak da je za njegove vladavine u Venezueli i niza radikalnih mjera koje su posebno razjarile krupne kapitaliste broj esktremno siromašnih građana s preko 50 posto (ukupnog stanovništva!) smanjen na 20-ak posto.

To su, naime podaci UN-a, i drugih međunarodnih organizacija, a ne Chavezove propagande. Oko načina na koji je došao do tih pokazatelja lome se koplja. Protivnici masovne nacionalizacije i uspostave personalne kontrole nad institucijama tvrde da je Chavez dugoročno unazadio zemlju na ekonomskom planu i da će posljedice tek stići. No jedna od glavnih poluga uspjeha Chavezove socijalpopulističke agende jest pronalazak ogromnih rezervi nafte po kojima je Venezuela pretekla Saudijsku Arabiju na samom vrhu svjetske top liste. A druga je ta što se venecuelanska nafta više ne izvozi po bagatelnim cijenama kao 90-ih, kada je bila sedam puta jeftinija nego danas.

Ironija sudbine kaže da je jedan od najgorljivijih anti-USA lidera u Južnoj Americi postao čovjek koji je kao dijete maštao postati igračem – bejzbola. Jedan od dječačkih idola bio mu je prezimenjak Nestor Chavez, tragično preminula zvijezda San Francisco Giantsa.

Hugo Chavez rodio se drugi od sedmero djece u siromašnoj učiteljskoj obitelji. Stasao je u Sabaneti, gradiću od 2.000 stanovnika u saveznoj državi Barinas. Najstariji njegov brat Adan danas je tamo guverner.

Kao i mnogi latinonamerički lideri, Chavez se vlasti se dočepao preko vojske. Sedamdesetih se upisao na Academia militar de Venezuela i bio u prvoj generaciji obrazovanoj po kurikulumu koji je, uz vojna znanja, polaznicima davao i širu društvenu edukaciju. No umjesto da se kao mladi časnik bori protiv gerilaca iz Partije Crvena Zastava (kojoj je inspiracija bio albanski režim Envera Hoxe!), Chavez je, zgađen korupcijom unutar vojske i državnog aparata te nepravednom raspodjelom dobara, otkrio simpatije za hoxofilske gerilce i uskoro unutar vojske počeo okupljati tajni revolucionarni klan – jezgru svog ELPV-a).

BURNE 90-e: PRELAZAK OD VOJNE PREMA CIVILNOJ BORBI
U 80-ima je kreirao novi, Revolucionarni bolivarijanski pokret (MBR-200). Zasnovan na ideji legendarnog latinonameričkog osloboditelja španjolskih kolonija Simona Bolivara, pokret se opisuje kao ideološki amalgam (neki će reći i bućkuriš) raznih doktrina. Pokušavao je objediniti elemente kapitalizma i marksizma, ali je odbacivao liberalni kapitalizam i nasljeđe propalih poredaka bivšeg Istočnog bloka.

Premda mu je bio lojalan samo manji dio venecuelanske vojske, Chavez je 1992. sa svojim MBR-200 izveo državni udar protiv tadašnjeg predsjednika Carlosa Pereza. Puč nije u potpunosti uspio, ali je označio početak Perezova političkog brodoloma. Tijekom tzv. Operacije Zamora poginulo je 14 ljudi, a ozlijeđeno je oko 130. Chavez je uhićen i završio u zatvoru zajedno sa svojim suučesnicima. No godinu dana kasnije, Perez je definitivno prisiljen odstupiti, a novi predsjednik Rafael Caldera pustio je oficire pučiste na slobodu. Istovremeno ih je umirovio kako ne bi mogli pokušati nove državne udare.

Bio je to početak 'civilnog Chaveza'. Dao se na turneju po Venezueli i Latinskoj Americi promičući svoje tumačenje bolivarijanskog socijalizma. U tom se razdoblju zbližio s kubanskim diktatorom Fidelom Castrom.

U međuvremenu, liberalne reforme dotukle su Venezuelu smanjivši BDP za pola i dramatično povećavši stopu uličnog kriminaliteta. No Chavez je s godinama odustao od plana da vojnim putem dokine oligarhijski monopol u svojoj domovini. Osnovao je stranku nazvanu Pokret za petu republiku i kandidirao se na predsjedničkim izborima 1998. Njegov tadašnji trijumf pokrenuo je val uspona ljevičarskih političara na vlast u državama Latinske Amerike. Nakon Chaveza, slijedio je Lula u Brazilu, zatim Lucio Gutierrez i Rafael Correa u Ekvadoru, Nestor Kirchner u Argentini, Tabare Vazquez u Urugvaju, Evo Morales u Boliviji...

NEPRIKOSNOVEN NA IZBORIMA
Čak četiri puta narod ga je birao na izborima - promatrači kažu da ti izbori nisu uvijek bili pošteni, ali su ipak bili slobodni za razliku od, recimo, Kube s kojom se Chavez blisko povezao silno poštujući Fidela Castra. Chavez se, doduše, zbližio praktički sa svim režimima na svijetu koji su se odbijali pokoriti diktatu Washingtona, ma kakvi bili. Išao je posjetiti Saddama Husseina u trenucima kada su američke bombe već padale po Iraku, gorljivo osuđujući američki imperijalizam. Kasnije se povezao s Teheranom inzistirajući na suverenom pravu Irana da razvija nuklearnu tehnologiju. Strastveno je kupovao oružje od Rusije. Imao je simpatija čak i za despote poput Kim Jong-Ila. Mugabea, Gadafija i Asada nazivao je braćom, a, primjerice, njemačku kancelarku Angelu Merkel ponizio je povezujući je s Hitlerom.

No prema Castru je imao možda najviše povjerenja. Imitirao je njegove maratonske govore, pa čak i nadmašio svog uzora zadržavši se jednom prilikom za govornicom nevjerojatnih devet sati. Službeni Caracas i Havana potpisali su ugovor 'nafta za doktore', a kao što je poznato, Chavez je obolivši od raka najviše vjerovao kubanskim bolnicama. Prema nekim podacima s Wikileaksa, liječili su ga i ruski stručnjaci. Za bolest kojoj je na koncu podlegao (vjerojatno je riječ o karcinomu u području trbuha) okrivljavao je SAD.

Venezuela je za njegove vladavine postigla masivne uspjehe u borbi protiv siromaštva, neobrazovanosti i pristupa zdravstvu, ali je koketirala s totalitarnim elementima, kultom ličnosti, ugnjetavanjem neistomišljenika i privatnih poslovnih inicijativa. Posve je neizvjesno u kojem će se smjeru razvijati zemlja poslije smrti karizmatičnog lidera jer je, prema pisanju Guardiana, suočena s mogućim ekonomskim kolapsom. Industrija izuzev naftne izgubila je izvozne potencijale, privatna je inicijativa zamrla, infrastruktura (ceste, mostovi, zavodi, opskrba energijom...) u groznom je stanju, a nasilje je opet u porastu. Caracas je drugi najopasniji grad u Latinskoj Americi.

Premda je na vlasti proveo skoro desetljeće i pol, 58-godišnji Chavez otišao je ne dočekavši konačnu presudu o svom životnom djelu - je li socijalno pravedniji sustav kakav je pokušavao izgraditi dugoročno održiv ili su u pravu oni koji tvrde da će njegov eksperiment propasti u još većoj društvenoj agoniji. No ono što cinici ne bi smjeli zanemariti jest to da je otišao kao miljenik milijuna potlačenih, najsiromašnijih klasa.