Ostali tekstovi autora dostupni su na blogu Tržište kapitala.

Općepoznato je da je glavni problem Hrvatske gospodarski, a iz njega slijede svi ostali. Sada i ‘lijevi’ političari kažu da je ‘teško biti socijaldemokrat u siromašnoj zemlji’. Ta poznata žalopojka ima dva dijela. Prvi je globalne kriza, koja i dalje traje (u glavama naricatelja). Drugi je pljačka ogromnih razmjera. Desetine milijardi eura su korumpirane elite navodno iznijele iz zemlje. Pljačka je provedena prvenstveno kroz privatizaciju, iako je jedan dio akumulacije navodno iznesen još iz socijalističke Hrvatske. Naricatelji su postali i suptilniji. Razumjeli su da možda nije baš sve ukradeno, nego je ta krađa dovela i do ozbiljnog uništavanja vrijednosti u ostatku gospodarstva – kao kad ukradeš gredu, pa se sruši kuća.

Prvi dio žalopojke potpuno je besmislen. Zadnja globalna kriza je prošla, i svijet u cjelini, a i u većini svojih dijelova stoji daleko bolje nego ikada prije, i to u svim dimenzijama. Nakon uspona Kine i Indije svjetska raspodjela dohotka ujednačenija je nego ikada od 18. st. Mnogi govore da će ovo biti stoljeće Afrike. I sve to zahvaljujući kapitalističkom načinu proizvodnje i strukturiranja društvenih odnosa. Čak i u Europi mnogima je puno bolje nego 2000. i 2008. To jedino ne vrijedi za nekolicinu globalno neprimjetnih državica na južnom rubu kontinenta koje su se zaplele u vlastite slabosti koje nemaju snage riješiti. Neki, naravno, misle suprotno – tvrde da (konačno) svjedočimo kraju kapitalizma, ali neki vjeruju i u Djeda Mraza.

Gdje je nestalo 100 milijardi?

Ostaje druga polovica žalopojke – ona o 'opljačkanoj' Hrvatskoj. Djelomično je točna, ali ne onako kako nam to tuljavci predstavljaju. Naime, Hrvatska jest ‘opljačkana’, no na drugačiji način i u puno većim razmjerima nego što se uobičajeno misli.

Tablica H1 Statističkog pregleda HNB-a na adresi http://hnb.hr/publikac/hpublikac.htm pokazuje da su glavni ‘krivci’ svi hrvatski građani koji su nesmiljeno iznosili novac iz zemlje. U samo 14 godina, 1999.-2012., uvezli smo roba za 195 milijardi eura, a izvezli za svega 103. Neto smo uvezli, tj. platili strancima više nego oni nama, 92 milijarde eura. U dvadeset godina je to vjerojatno preko 120 milijardi. To je taj famozni novac, iznesen iz zemlje.

U dvadesetak godina samo smo na osobne automobile potrošili 15-20 mlrd. eura. Primjerice, samo 2008. je neto uvoz (razlika između uvoza i izvoza) 'motornih vozila, prikolica i poluprikolica' bio oko 1,55 milijardi eura (to uključuje i gospodarska vozila)! Te godine smo, međutim, neto izvezli ‘ostalih prijevoznih sredstava’ za nešto manje od 200 mil. eura, ali kako se većinom radi o brodovima, zbog kolosalnih gubitaka brodogradilišta bilo bi bolje da ih nismo ni radili, nego radnicima plaćali da ništa ne rade.

Uočimo da je 2008. kriza već žestoko drmala svijetom. Sanaderova Vlada je pak Hrvatima poručivala da će 'kriza zaobići Hrvatsku', te ih ohrabrivala na daljnje trošenje tuđeg, dakle posuđenog, novca, a i sama je investirala u aotoceste po nevjerojatnim cijenama.

Te godine je naš robni uvoz bio oko 21, a izvoz oko 10 mlrd. eura. A kako izgleda razlika? Robe za široku potrošnju smo uvezli samo te godine za oko 4 milijarde, a izvezli za oko 2, odnosno samo te godine je neto uvoz robe za široku potrošnju bio skoro 2 mlrd. eura! A u ostale tri kategorije – energija, kapitalni proizvodi i intermedijarni proizvodi – razlika je bila još veća. Naravno, možda možemo reći, radi se o ‘planskoj pljački visokim tečajem’, neviđenih razmjera. Ali da je tečaj kune bio znato niži, kako bi si Hrvati priuštili upravo te stvari koje su uvezli i potrošili? Nitko nas nije tjerao da trošimo zbog ‘precijenjene kune’! Ako je kuna bila precijenjena, mogli smo uredno za nju kupovati ‘potcijenjene’ eure i sada se lijepo smijati ‘glupim Nijemcima’ i kupovati njihove nekretnine, zar ne? Ali ne, mi smo se odlučili za dodatnu opremu i skuplje kupaonske pločice. Španjolske, naravno.

Kako smo financirali vlastitu ekstravaganciju?

Ugrubo rečeno, najprije smo se zadužili oko 40 milijardi eura. Tu je i oko 20 milijardi tekućih transfera, ono, dakle, što šalju gastarbajteri, uključivo pomorci, te strane mirovine, pokloni drugih država itd., a ne uključuje npr. građevinske radnike koje tvrtke šalju u okviru tzv. kvota. Tu je i možda 30-40 milijardi rentne komponente od turizma, dakle onaj ‘nezarađeni’ dio koji nam dolazi samo od sunca i mora. Naime, neto prihod od usluga, a tu se radi prvenstveno o turizmu, nam je 1999-2012. bio čak 69 mlrd. eura!

Također, imamo stranih vlasničkih ulaganja, uključivo privatizacije, i zadržane dobiti, oko 15 mlrd. eura neto.

Ukupno sam ovdje pobrojao preko 100 milijardi eura. Jedan dio je zasigurno stvarno ukraden. Koliki god da je, vjerojatno se radi o basnoslovnim ciframa. Milijardu eura? Pet milijardi eura? Moguće. Recimo da je pet. Kad bismo ih naslagali u novčanicima po 100 eura, to je preko 5 kilometara visine – kad među novčanicama ne bi bilo ni malo zraka. Više od najviše planine u Europi. Realnija je procjena visina Himalaje. Zaista puno ukradenog novca.

To je veliki problem, ali ne i glavni. Osnovni problem i dalje ostaje loše investiranje i pretjerana potrošnja. Pogledajmo na trenutak investiranje: u zadnjih 20 godina doživjeli smo pravi investicijski boom! Ukupne investicije pravnih i fizičkih osoba porasle su sa 6 milijardi kuna 1993. na čak 102 milijarde 2008. Rasle su, prilično konzisentno, po prosječnoj stopi od preko 20% godišnje! Međutim, svo to vrijeme - zadnji dostupni podaci su za 2011. - većina su investicija bili građevinski radovi. U zadnjih deset godina dostupnih podataka (2002.-2011.) investirali smo oko 100 milijardi eura, od čega 55% u građevinske radove. Iako je jedan dio građevinskih radova bio isplativ, velik dio nije. Previše smo neproduktivno asfaltirali i betonirali.

A što kad su investicije obična potrošnja?

Znači, većinu onoga što nam danas nedostaje ‘spržili’ smo lošim investiranjem i potrošnjom. Pretpostavimo da je Hrvatska tokom 20 godina po svakom građaninu ‘pržila’ samo 500 eura više nego je u stvari mogla. Primjerice da je tročlana obitelj (a takve je tipična) umjesto rabljenog auta od 7.000 eura, svakih 5 godina kupila novi od 14.500 eura. Ili da se svake godine kupilo ljepše odjeće za samo 500 eura, na telefone i druge gadgete potrošilo još 500 i na putovanja samo 500. Ili da obitelj nije putovala, ali je država u njeno ime gradila previše neproduktivnih cesta za samo 500 eura godišnje.

Ili da je tokom svih 20 godina ta obitelj kupila ‘samo’ stan skuplji za 30.000 eura više nego si je mogla stvarno priuštiti.

U stvari, živjeti samo 500 eura godišnje preko svojih mogućnosti nije puno. Je li tako? Ali ako 4,5 milijuna ljudi tokom 20 godina živi 'samo' 500 eura preko svojih mogućnosti, dolazimo do 45 milijardi eura. A upravo to je trenutno ono što čini razliku između danas vrlo neuspješne, prezadužene i ogorčene Hrvatske, i jedne druge, koja je bila moguća.

Bit će nam lakše ako od sada nadalje neke ‘investicije’ nazovemo pravim imenom, a to je potrošnja. Primjerice, kupnja automobila, ili građevinske investicije ili ‘investicije’ u radna mjesta u javnom sektoru koje stranke na vlasti rade kako bi ‘kupile’ glasove.

Stoga su potpuno promašene sve želje za daljnjim poticanjem potrošnje i državnih investicija. A potrošnja, kao i ovisnost o šećeru, ima i drugi problem: traži još. Koja vlast danas može objasniti građanima da više ne može otvarati nepostojeća radna mjesta u državnoj službi ili održavati neisplative autoceste? Kako objasniti da nas možda ‘pripadaju’ rabljeni, a ne novi auti? Kako objasniti građanima da smo stvarno svo vrijeme bili siromašniji nego što smo mislili, a do sada smo se ponosili invazijom Hrvata na strana skijališta tokom ‘hrvatskog tjedna’, i ‘flashali’ poznanike s iPhonima?

Svi trošili previše, ne samo tajkuni

Tu je i problem samopercepcije. Svatko 'zna' da upravo on(a) nije potrošio više nego što je zaslužio. Skoro svatko tko je vrijedno radio, ili ima neke zasluge, smatra da je možda i premalo dobio i stoga potrošio. Tko uopće može i pomisliti da je njegovo dijete dobilo više nego mu je pripadalo? Je li zdravstvena usluga mogla biti još lošija? Ili da mu ne ‘pripada’ tih 15 ‘kvadrata’ stana više? Na pojediničnoj razini ne vidimo tih 500 eura godišnje – dapače, mnogi misle da su živjeli i skromnije nego im je pripadalo. Ali na grupnoj razini, statistika je neumoljiva. I ne, ne radi se o ‘zavaravajućoj statistici’. Robu široke potrošnje i automobile nije konzumirala grupica tajkuna. Betonirali smo i asfaltirali svi mi, bilo kupnjom preskupih stanova, bilo davanjem mandata vlastima koje su gradile preskupe ceste i proizvodile horde lažnih umirovljenika i izmišljenih radnih mjesta u javnom sektoru.

Socijalizam: ako netko ima, sigurno je drugom uzeo…

Kao i kod mnogih drugih ex-socijalističkih zemalja, radi se o perverznom odnosu prema stvaranju vrijednosti. Primarni fokus je na (re)distribuciji i potrošnji. Filozofija socijalizma je depresivna i mizantropska, u biti smatra da stvaranje vrijednosti nije moguće – ako netko ‘ima’, da je nekome drugome uzeo; ako je netko prošao dobro, da su drugi prošli loše. Sve naše socijalističke Vlade zadnjih 20 godina – a to su sve – pretjerano su trošile, investirale i poticale građane na potrošnju. Ali socijalizam uvijek ima isti problem: na koncu potroši tuđe novce i suoči se s realnošću. I onda hrvatski političar – lijevi ili desni, svejedno, jer i jedan i drugi su socijalisti, kaže: ‘Teško je biti socijaldemokrat u siromašnoj zemlji.’

S gledišta tržišne ekonomije i liberalne demokracije, za koje znamo da je ispravno – jer otkud inače auti, telefoni, internet, lijekovi i kompjuter na kojem ovo čitate – stvaranje vrijednosti je moguće i važnije od njene raspodjele. Pri tome nema tzv. ‘pravednih’ ishoda u smislu konačne ravnomjerne razdiobe vrijednosti, ali onaj tko vrijednost stvara sebi, najviše stvara i za one oko sebe. Tako je to skoro uvijek u dobro organiziranoj tržišnoj ekonomiji - obogatiti se može uglavnom onaj koji ispravno predvidi kako omogućiti drugima da prođu dobro: dobiju uslugu ili proizvod koji žele platiti – dakle, usluga ili proizvod im znači ‘vrijednost’. Primjerice, basnoslovno bogati Jobs, Gates, Zuckenberg, Buffett, Page i Brin, stvorili su ogromnu vrijednost sebi, ali još veću korisnicima svojih usluga i proizvoda.

Najbogatiji od njih, Bill Gates, bio je pod daleko većim napadima u vezi legitimnosti svoga uspjeha nego svi naši najbogatiji poduzetnici zajedno. Ipak, danas ga se, bez zadrške, smatra ‘nacionalnim bogatstvom’, usprkos tome što je najveće bogatstvo stvorio sebi. A kad mi naše najuspješnije poduzetnike budemo smatrali ‘nacionalnim bogatstvom’, napravit ćemo veliki korak naprijed. Ne kažem da na njih trebamo biti ponosni, a na druge istaknute pojedince ne. Ali, za razliku od istaknutih umjetnika, državnika, sportaša … poduzetnici su ovdje prezreni i sezona 'moralnog lova' je na njih stalno otvorena, a udarna brigada tog lova je najčešće 'javna' televizija?!

Čim čim gore, tim tim bolje

Nikome nije lako saznati da je živio preko svojih mogućnosti. Naime, lakše je kad si toga stalno svjestan, pa kažeš ‘dobro je dok traje’ i poslije ideš dalje. Kako Hrvati toga nisu bili svjesni, otrežnjenje nas tek čeka. U kolektivističkom, neodgovornom, ponašanju država dominira našim ekonomskim životom, zadužuje nas (i našu djecu), nagrađuje lojalnost birača i teško deformira naše kompetencije i stavove. Primjerice, državi bliski mediji i dalje kao dijagnozu naše krize navode upravo našu žalopojku.

U ovome trenutku ipak treba reći da većina među korifejima i promicateljima 'žalopojke' zapravo u nju ne vjeruje, ali ju tim glasnije zadjenjuje. Kao što je u Hrvatskoj vrlo malo pravih komunista, iako dominiraju javnim prostorom svojim nebuloznim tvrdnjama o 'propasti kapitalizma' – a to znamo po tome što ne koriste sjevernokorejske telefone ni kubanske automobile, nego njemačke i kineske – tako su najveći broj naricatelja demagozi. Naprosto, iz vrlo prizemnih osobnih koristi im ne odgovara prava dijagnoza i terapija. Neki bi u razrješenju hrvatske krize izgubili svoje sinekure, a neki, kojima je cilj slava i 'društveni ugled' bi postali irelevantni. Dok je krize, za njih je dobro.

Sada, kad su se strane kese zatvorile, tj. kada se pristup njima penalizira iznimno visokim kamatama, možemo postupiti na dva načina. Možemo se ljutiti na talijanske banke koje nam više ne žele davati novce da kupujemo njemačke aute. Možemo biti ogorčeni jer moramo početi vraćati kredite. Možemo davati mandat Vladama koje će ‘preuzimati odgovornost za naš gospodarski razvoj’. Dakle, mogu nam uzor biti Grci. Ili možemo shvatiti u čemu je problem, shvatiti da ipak živimo bolje nego prije deset, a kamoli prije dvadeset godina, shvatiti da je kriza u svijetu prošla i da naša pozicija u njemu, koji se stalno mijenja, ovisi o nama jer nas drugi zapravo i ne primjećuju. U tom slučaju, uzor nam mogu biti baltičke zemlje, Češka, Slovačka ili čak i Španjolska. Jer mijenja se onaj tko se ne mijenja, a Hrvatska se već dvadeset godina vrlo malo mijenja.