Nitko se ne usudi reći, pa hajde da ja kažem. Zagreb je bez problema jedan i jedini europsk glavni grad u kojem je centar pust iza ponoći, ako nije ljeto, petak ili subota, gdje su svi urbani aduti stavljeni na dnevnu konvencionalnost u stilu mainstream kafića, hipsterskih zalogajnica, pekara i dućana s robom i gdje - u milijunskom gradu - postoje jedno do dva mjesta gdje možeš otpustiti kočnice i stavit ciglu na gas u neko nebulozno doba u ponedjeljak navečer. Puno je toga propalo ovdje. Propao je i rokenrol
Shvatiš jednu surovu stvar ako si i skromno proputovao Starim kontinentom. Zagreb je vrhunski uštogljen grad čiji stanovnici jednostavno obožavaju biti po doma. Ne znam koja je genealogija te inercije i kolektivnog umora. Očito nam je spavanje pri vrhu nacionalnih prioriteta. Metaforički i doslovno. Jer, ako pogledaš samo Beograd, ima tek duplo više ljudi, a barem šest puta više ispostava noćnog života u kojima nećeš biti jedini gost. Možda nemamo para za provod, ali to su gluposti. Najsiromašnije nacije se redovito najbolje zabavljaju. Je li to neka nova bezidejnost i nezainteresiranost, mentalni koncept koji bi mogli izvoziti na mjesta gdje je ljudima život predinamičan i žive ga s malo previše pluća? Vjerojatno.
Razmišljam o strelovitom duhovnom urušavanju centra grada. Kako su mjesta za ekspresiju postala mjesta za konzumaciju, a kreativnost nam se svela na još jedan originalni recept za hamburger s karameliziranim lukom. Razmišljam kako je propao rokenrol u gradu, stojeći za visokim stolom Alcatraza, noćnog bara u Preradovićevoj koji je sa svojih 50-ak kvadrata praktički jedino mjesto koje održava milijunsku metropolu u noćnom gibanju. Porazna i trula spoznaja. 50 kvadrata spašava scenu. Ali da. Nema tu scene već odavno. DJ Zmija, tip koji redovito statira za DJ pultom Alkija unazad 15 godina, objašnjava mi što se dogodilo: 'Zagreb je u osamdesetima živio, bio je pun klubova gdje si mogao izaći što se tiče rocka. Sve se promijenilo s devedesetima i ratom. Devedesete su bile katastrofa za Zagreb. 2000-ih su počeli narodnjaci, Saloon se pretvorio u narodnjački klub, užas totalni.'
Dolazi nam Lav, arhitekt i predani zagrebački noćobdija. Zg scenu unazad 40 godina drži na mikroskopskoj distanci. Senzacija tim veća, što je Lav četiri dekade izlazaka proveo na mineralnoj vodi. Nula opijata: 'Gle, znaš što je glavna razlika onda i danas? Onda lova nije bila toliko bitna. Čak i ljudima koji su imali brdo love bilo je više stalo do ekipe nego do toga da se dokazuju. Vani su se miješale vrlo različite socijalne skupine. Ako je netko imao ogroman stan u centru od staraca, bilo mu je bitnije da ima ekipu, nego kvadrate. Nije bilo segregacije koju danas vidiš.'
Mlad i neupućen kakav jesam, saznajem kako je generacije u osamdesetima zanimalo svašta. Lav zna znanje: 'Uvijek smo ganjali nešto novo, nešto drugačije. Sad imam osjećaj da nikog niš ne zanima. Znali smo i gomilu nepotrebnih podataka u stilu - koja je druga postava Deep Purplea, mislim, totalno nebitno - ali to je nama bio sistem kako smo dolazili do informacija. Sve si morao znati. Danas klinci dobivaju gomilu informacija koje ne mogu procesirati niti imaju želju.'
Klupska ponuda metropole spala je na blazirani mainstream. Svi puštaju istu playlistu, priča Zmija. Lav asistira komentarom da u Zagrebu više ne postoje mjesta koja generiraju scenu: 'Zadnje od klupske scene takvog tipa bio je kontrapunkt u Aquariusu.' OK, Lave, možda postoji blaga digresija u formi nekoliko kantautorica koje su marginalno bljesnule, ali istina ... kod nas još jedino divljaju pusti tribute bendovi. Od domaće scene ostalo je samo glazbeno naricanje za preminulim legendama.
Ne volim nostalgične tužaljke za navodnim zlatnim vremenima, ali scenski buzz je u Zagrebu definitivno ishlapio. Jabuka se pretvorila u ocvalu enklavu zamrznutu u vremenu, Gjuro koji je nekada ubijao, Lav kaže, finim složencem alternative i mainstreama, nestao je s mentalne mape grada, Lap, Kulušić, Big Ben su upokojeni davno, Saloon također, samo se vratio kao zombi. Zmija je uvjeren da metropoli fali više domaće ex-yu mjuze, kojoj su, paradoksalno, u Alcatrazu najviše izloženi stranci:
'Obožavaju ovo mjesto. Fora im je da je obična rupa najpopularnije mjesto u centru i kažu da to nisu vidjeli nigdje drugdje u svijetu. Jednom me skupina Amerikanaca, neki nogometni lovci na talente u proputovanju Zagrebom, htjela otfurati sa sobom u SAD i da im tamo radim kao DJ na radiju. Dolazili su ovdje svake večeri.'
Koliko je rokenrol i za njega vezan svjetonazor slobode i revolta u Hrvatskoj pregažen tranzicijskim kičem, gubitkom ideje, vizije i sluha, demonstrira smiješna činjenica preostale rock publike u gradu. Čine je ljudi već duboko u tridesetima i četrdesetima: 'I onda imaš paradoksalnu situaciju da na koncerte mladih rock bendova iz inozemstva dolazi publika barem deset godina starija. Umjesto da bude obrnuto. Evo, bio sam sad na Brijačnici. Mislim, OK je bilo, ali nije to to. Publika sve ozbiljni 40-godišnjaci.' Nije to to i više nikad neće biti to.
Nisam nikakav okorjeli roker, ali propast zg rock scene i bilo kakve osviještene i revoltirane scene generalno, govori o tome kako nam je netko podrezao jaja, uzeo auru i poslao nas na kotač za hrčke. Klinci u Hrvata još jedino vjeruju u lovu. A lova je, znate i sami ako ste ikada protresli puni novčanik, vrlo nemuzikalni fenomen.
