Da je afera DSK više manje napustila prostor sudske pravde i pretvorila se amblematski fenomen političkog života današnjice, bilo je prilično jasno od samog početka uzvitlanog medijskog cirkusa sa suđenja u New Yorku. U aktualnoj situaciji u kojoj tužba protiv Strauss-Kahna za pokušaj silovanja sobarice u njujorškom hotelu rapidno slabi zbog diskreditiranja glavne i jedine svjedokinje, medijski napisi su morali napustiti toliko im omiljeno polje igre pogađanja o krivnji, jedne ili druge strane (strukturno gledajući, posve je svejedno), i prihvatiti se fenomenološkog čitanja afere.

Čak ni najnoviji istup u američkim medijima njujorške sobarice Nafissatou Diallo, podrijetlom iz Gvineje, u kojem ponavlja da samo želi pravdu, nije pretjerano rasvijetlio već dovoljno zamućenu aferu. Naime, sobarica niječe da je dan poslije navodnog silovanja tijekom telefonskog razgovora s poznanikom koji je zatvoru u Arizoni izjavila : 'Ovaj tip ima mnogo novaca, znam što radim'.

Njeni odvjetnici nastoje pod svaku cijenu prenijeti mekšu verziju razgovora u kojem je žrtva izjavila kako je čovjek koji ju je pokušao silovati jako bogat i utjecajan. No ako se ostave po strani semantička sjenčenja, kojima su jako sklone obje suprotstavljene strane, već je niz komentatora debatu oko afere skrenulo u smjeru opreke Sjever – Jug, odnosa muškarca bijelca i žene crnkinje, dominantnog i potlačene.

Medijski prilozi kao Rorschachovi testovi

Adam Cohen, nekadašnji urednik iz New York Timesa koji danas predaje pravo na Sveučilištu Yale, započinje svoj komentar u magazinu Time s izjavom da se današnji visokoprofilni kriminalni slučajevi čitaju poput Rorschachovih testova u kojem svatko donosi individualne ideje na osnovi veoma zamućenih činjenica. Konfuznih i proturječnih informacija nije manjkalo, a upravo su se kroz aferu DSK sukobili dva uvriježena stava, upozorava Cohen, koja se nikako nisu mogla pomiriti.

Prvi je stav onaj prema kojem se optužbe o silovanju ne smiju olako shvaćati, a naslanja se na pionirski rad feminističkog pokreta 60-ih i 70-ih godina koji je doveo niza zakonskih promjena u obradi prijavljenih slučaja silovanja.

Drugi stav je onaj prema kojem se osoba optužena za zločin ima smatrati nevinom sve dok se ne dokaže suprotno.

No činjenica da su oba stava, naizgled racionalno utemeljena, bila instantno natkriljena agresivnom i tendencioznom kampanjom u kojoj ni jedna strana nije mogla profitirati od osnovne zaštite prava dovoljno govori o skliskom i manipulativnom terenu suvremenih medijskih fenomena. Tako je iskaz njujorške sobarice dovođen u pitanje puno prije no što su istražitelji došli do saznanja o kompromitirajućim stavkama iz njezinog životopisa, a slika DSK-a u lisicama nije upućivala ni na kakvu presumpciju nevinosti.

Nova optužba za napastovanje protiv Strauss-Kahna, strateški podignuta u vrijeme kad njujorška optužnica slabi, zasad se ne najavljuje ni kao približno sočan medijski materijal kao prva optužnica. Naime, osnažen prijašnjim iskustvom, Dominique Strauss-Kahn je na optužbu novinarke Tristane Banon u Francuskoj odmah podigao protutužbu za klevetu. A i francuski pravni sustav manje je plodan teren za tabloidne naslovnice.

DSK – Julian Assange

Jedna druga visokoprofilna afera također se čini visoko simptomatičnom u vremenu snažnih i tendencioznih spinova i konstantnog rasplinjavanja granica između fikcije i realiteta.

Negdje u sjeni praćenja afere Strauss-Kahna, 12. srpnja je u Londonu otvoren proces za izručenje Juliana Assangea Švedskoj zbog optužbi za silovanje. Njegov slučaj također nosi sve atribute suvremenog medijskog fenomena. Prvo je na Twitter profilu Wikileaksa istaknuta vijest da je Strauss-Kahnu vraćena jamčevina od šest milijuna dolara, a zatim se izvodi usporedba s optužbom protiv Assangea.

Između dva visokoprofilna slučaja postoji niz razlika, prije svega u institucionalnoj pozicioniranosti optuženika dok je bitna pravna razlika u tome da se protiv Assangea aktualno vodi proces o izručenju Švedskoj, a ne o pokušaju silovanja. No istovremeno, tu je i niz sličnosti.

Prije svega, oba su slučaja od samih početaka okružena brojnim teorijama zavjere, s tim da kod DSK prednjači teorija o uroti Elizejske palače, dok bi se u drugom slučaju radilo o odmazdi Pentagona za curenje povjerljivih diplomatskih informacija kroz Wikileaks mrežu. Zatim, obje optužene strane ne negiraju spolne odnose. No najvažnija sličnost je ona u taktici obrane koja u oba slučaja ide prije svega u smjeru diskreditiranja navodne žrtve silovanja.

Okretnost u vođenju sudskog postupka, kao i mogućnost da se kroz njega neprestano zamućuje javni prostor, rijetko je kad bila toliko evidentna, a dezorijentiranost publike tek je jedna od neizbježnih nuspojava.